Badnjevice

Kanjon Badnjevice jedan je od najimpresivnijih pejzaža dalmatinske unutrašnjosti. Nalazi se između Prološca i Ričica i dug je oko 3 kilometra. U svom sjevernom dijelu, na području Ričica i Bušanja, strane kanjona su nešto blaže pa na prisojnim strmim padinama ispod Bušanja još uvijek nalazimo vinograde s vrlo kvalitetnim grožđem. Južni dio kanjona je kanjon u pravom smislu te riječi – kamenit, strm i teško prohodan te na mjestima dubok oko 250-300 metara. Kanjon je nastao djelovanjem bujice Suvaje koja se iz nekoliko izvora i tokova nakupljala u dolini Ričica (Ričina) te je tekla prema Imotskom polju i Prološkom blatu. U vrijeme velikih kiša ili nakon otapanja snjegova Suvaja je poprimala narav divlje i jake bujice o čijoj snazi postoje brojna svjedočanstva kroz povijest. Na sjevernoj strani kanjona 1985. godine završena je brana kojom je stvorena akumulacija Ričice ili tzv. Zeleno jezero odakle se namjeravalo navodnjavati Imotsko polje. Nakon toga Suvaja je velikim dijelom pripitomljena iako i danas ponekad zna pokazati svoju snagu. Osim nevjerojatne prirodne ljepote i neponovljivih pejzaža kanjon Badnjevice, iako na prvi pogled negostoljubiv, krije i brojne spomenike i tragove ljudske prisutnosti od prapovijesti do danas.

Podrijetlo imena – Proložac, Suvaja, Badnjevice

Proložac – od proložiti, prolomiti, usjeći – s obzirom da se na ovom mjestu u brdo usjekao  (prolomio) kanjon Suvaje kroz koji je ona izašla u polje

Suvaja – toponim kojim se označava tekućicu koja je dio godine suha, a dio godine ima vode. Nakon dugotrajnih kiša ili prilikom topljenja snijega može teći kao vrlo snažna bujica.

Badnjevice – ovaj topnim dolazi od riječi badanj koja je u svim svojim značenjima povezana s vodom. Može biti duboka drvena posuda za čuvanje tekućine, izdubljeni trupac kojim teče voda za pokretanje mlina, a može imati i značenje dubokog jarka.

Most u Prološcu/Most na Šarampovu

Prološki most nalazi se u središnjem dijelu Prološca na mjestu gdje Suvaja izlazi iz kanjona Badnjevice i nastavlja teći prema polju. Predio oko mosta, na lijevoj obali Suvaje, se inače naziva Šarampovo – što vjerojatno dolazi od mađarske riječi koji označava jarak, opkop, šanac koji je tu možda postojao kao zaštita od Suvaje ili kao zaštita mosta. Prijelaz je tu postajao vjerojatno još u antičkim vremenima s obzirom da je u blizini pronađen rimski natpis koji spominje Trivije – božanstva koja su se štovala na raskršćima cesta.

A cesta je, gotovo kao i danas, dolazila iz pravca Studenaca i rubom polja nastavljala prema istoku. U Prološcu je bilo križanje s cestom koja se negdje oko mosta odvajala prema sjeveru. S obzirom da je Proložac bio izuzetno važno mjesto tijekom kasne antike i srednjeg vijeka, most je vjerojatno postojao i tada. Današnji most nastajao je u nekoliko faza od početka 18. stoljeća do kraja 19. stoljeća. Najstariji dio mosta je njegov sjeverni dio prema kanjonu i vjerojatno je sagrađen tijekom osmanske vladavine ili neposredno nakon nje. S obzirom da je bio uzak, godine 1892. su započeli radovi na njegovom proširenju i dovršeni su 1894. godine. Taj novi dio je južni dio današnjeg mosta prema polju. Na sredini mosta je kapelica sv. Mihovila – zaštitnika Prološca – podignuta 1895. godine.

 

Stećak kraj mosta

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni kameni spomenici koji nastaju od 13. do kraja 15. stoljeća i koje susrećemo u južnim dijelovima Hrvatske , preko većeg dijela Bosne i Hercegovine do zapada Crne Gore i Srbije. U Imotskoj krajini ih je sačuvano nekoliko stotina, a posebno su zanimljivi s obzirom na svoje reljefne prikaze i natpise. Ovaj u Prološcu, nizvodno od mosta, je podsjetnik kako je na ovom mjestu u srednjem vijeku uz cestu postojalo groblje. Stećak je ukrašen prikazom lova (omiljene zabave u srednjem vijeku) i ljiljana (simbol Anžuvinaca). Najzanimljivija je strana stećka okrenuta prema Suvaji gdje je prikazano kolo, kao i utvrda s kulama i kruništem na bedemima – vjerojatno inspirirana samom utvrdom u kanjonu Badnjevice tj. srednjovjekovnim Prološcem.

 

Kip Krista Kralja kraj mosta

Na blagdan sv. Jerolima, zaštitnika Dalmacije, 1901. godine, samo dan poslije posvete nove župne crkve, svečano je kod Prološkog mosta otvoren spomenik Kristu Kralju Otkupitelju. Izuzetno emotivnu svečanost  predvodio je legendarni franjevac fra Mate Gnječ. Spomenik, točnije skulptura Krista, djelo je splitskog kipara Josipa Bariškovića. U lijevoj ruci Krist drži križ, znamen svoje muke i pobjede nad smrću, a lijevom rukom blagosliva. Skulptura je tijekom povijesti doživjela brojna oštećenja. Jedno od najtežih bilo je na samom kraju prosinca 1942. godina kada je Imotsku krajinu pogodio razoran potres. Iza Drugog svjetskog rata uslijedila su nažalost i namjerna oštećenja skulpture. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća kada se pojačao promet preko mosta čitav spomenik je pretrpio dodatna oštećenja tako da je do naših dana došao u vrlo lošem stanju i gotovo da nije pao. Krajem 2011. i početkom 2012. godine skulptura Krista je očišćena, izrađeni su novi spojevi od nehrđajućeg čelika, a isklesana je i nova šaka Kristove lijeve ruke te je nakon tih radova postavljen na današnje mjesto.

Kokića glavica – kasnoantička utvrda

U vremenu kasne antike od 4. do 7. stoljeća Proložac je bio vjerojatno glavno naselje Imotske krajine. Na mjestu današnjeg groblja nalazila se velika crkva posvećena sv. Mihovilu, a prije nje svetište rimskog božanstva Mitre. Naselje se nalazilo u blizini crkve, a utvrda na današnjoj Kokića glavici. Iako skromni, njeni ostaci su još uvijek dijelom vidljivi. Utvrda je nastala u nemirnim vremenima kasne antike na mjestu ranije gradine iz brončanog i željeznog doba. Tada se podiže manje utvrđeno naselje čiji bedemi se najbolje vide na istočnoj i južnoj padini i zatvaraju prostor od oko 2000 metara kvadratnih. Sačuvan je veći broj ovakvih utvrda u Dalmaciji i one svjedoče o nastojanjima da se obrani od sve češćih upada tzv. barbarskih naroda koji će s vremenom ipak srušiti rimsku vlast u ovim krajevima. Na vrhu Kokića glavice danas se nalazi zavjetni križ.

Reljef rimske božice Dijane iz kanjona

Početkom 1883. godine u splitski Arheološki muzej stigla je vijest o jednom od prvih arheoloških nalaza iz Imotske krajine. Jozo Župić kojega su zvali „Sinjanin“ u Postranju kod Prološca čuvao je jedan rimski reljef kojega je početkom te godine pronašao u kanjonu Badnjevice odmah ispod ruševina srednjovjekovne tvrđave. Iako malen (36 x 17 x 4 cm), prološki reljef Dijane – rimske božice lova prikazane s lukom u lijevoj ruci dok iz tobolca na leđima vadi strijelu a uz nogu joj je pas – jedan je najvrjednijih koje imamo. Sredinom 2. stoljeća, jedan od tadašnjih stanovnika današnjeg Prološca, Tit Elije Mesor, ispunio je svoj zavjet Dijani tako da je u lokalnog kipara Maksimina naručio njen reljef i vjerojatno ga postavio u danas izgubljeno svetište. Naručitelj je, sudeći po svom imenu (Mesor), bio romanizirani Ilir-Delmat! Međutim, za našu priču važniji je majstor za kojega znamo jedino da se zvao Maksimin a još važnija činjenica da je to jedini majstor-kipar s prostora rimske Dalmacije koji se potpisao na svoje djelo. Dapače, on je jedan od rijetkih s područja čitavog Rimskog carstva koji je napravio takvu stvar. Priča o našem Maksiminu ide i dalje. Godine 1956. u obližnjim Sovićima (danas BiH), pronađen je nadgrobni spomenik djevojke Lupe. I kraja njene glave ponovo potpis na „domaćem“ latinskom – MAXIMINVS SCULPET – isklesao Maksimin.

Mlinica

Olujića (Tomića) mlinica nalazi se u južnom dijelu kanjona na desnoj obali Suvaje. Osim Olujića i Tomića (prološke obitelji) dijelom je bila u vlasništvu imotske bogate obitelji Vučemilović. Sagrađena je vjerojatno krajem 18. ili početkom 19. stoljeća i nalazimo je na prvom austrijskom katastru iz 1835. godine. Mlinica je imala tri mlinska kola koja su i danas dijelom sačuvan, a uz nju je postojala i manja prizemnica za mlinara, korisnike mlinice ili stoku. S obzirom da je njena jaža/jažva (kanal koji dovodi vodu u mlinicu) sagrađena na relativno većoj udaljenosti od mlinice uzvodno, i ona je moga biti sagrađena relativno visoko iznad Suvaje te nije bila ugrožena njenim bujicama. Nažalost, druge mlinice nešto dalje u kanjonu, kao što je npr. Dropuljića mlinica nisu bile te sreće. Spomenutu mlinicu uništila je jedna od jakih bujica 1925. godine, koja je bila toliko snažna da je prema pričama očevidaca mlinsko kamenje odnijela do u polje južno od Prološca.

Tvrđava

Tvrđava Badnjevice vjerojatno je jedna od najimpresivnijih srednjovjekovnih utvrda u Hrvatskoj. Smještena je na zapadnoj strani kanjona, a sagrađena je vjerojatno u prvoj polovici 15. stoljeća. Bile je u upotrebi sve do kraja 17. i početka 18. stoljeća kada prestaje osmanska vlast na ovim prostorima.

Tvrđava je u biti srednjovjekovni Proložac, a vjerojatno ju je podigao herceg Stjepan Vukčić Kosača u svom širenju od Nerteve prema zapadu i za osiguranje novostečenih posjeda. Prvi spomen Prološca (pri tom se misli na ovu utvrdu kao sjedište šireg područja), zabilježen je 1444. godine u povelji kojom aragonski kralj Alfons V.  hercegu Stipanu Vukčiću Kosači potvrđuje neke već prije stečene posjede.

Sama tvrđava Badnjevice nastala je na više razina u samom kanjonu sve do njegovog vrha i to je čini posebnom i specifičnom. Prošavši prvi niski bedem u donjem dijelu tvrđave, dolazimo do visokog bedema s ulazom na oko 2 metra visine i zazidanim kruništem koje svjedoči o nekoliko građevinskih faza. Iza njega je još viši i čvršći bedem i samo srce tvrđave u kojemu se, između ostalog, nalazi i u živcu uklesana okrugla cisterna za vodu kao i skromni ostaci stambenih prostorija.

Tragove zidova i skloništa nalazimo sve do vrha kanjona nad kojim se diže visoka kvadratna kula izgrađena na osamljenoj kamenoj gromadi. Radi se o trokatnoj kuli s tragovima drvene konstrukcije na vanjskim zidovima drugog kata gdje je bio i glavni ulaz u kulu. S kule se nadziru krševite visoravni s obje strane kanjona kao i dio Imotskog polja. Visinska razlika između najdonjeg bedema i vrha kula je preko 100 metara Gradnja ove utvrde, s obzirom na njen smještaj i razvedenost bila je u 15. stoljeću pravi građevinski pothvat, a njeno istraživanje i obnova, unatoč svim blagodatima 21. stoljeća, biti će iznimno teški i zahtjevni.

 

Gomila na Mandića kuku

Brojne gomile  i gradine obilježavaju pejzaž Imotske krajine. Gradine, prepoznatljive po svojim suhozidnim nasipima, su ostaci utvrđenih naselja iz prapovijesnih vremena. Gomile, ili tumuli, su kameni humci podignuti kao prapovijesne grobnice. Često ih nalazimo na istaknutim mjestima u pejzažu kao što je ova na Mandića kuku – na istočnom rubu kanjona Badnjevice. Možemo je datirati u brončano doba tj. više od 1500. godina pr. Krista. Iako u pravilu prekrivaju grobove, mogu biti i potpuno prazne. A često su se znale koristiti i za ukopavanje u kasnijim vremenima sve do srednjeg vijeka.

 

Zidane kaskade u kanjonu

Suvaja je tok koji u kišnim dijelovima godine, posebno u daljoj povijesti, bio vrlo snažan i opasan. Gradnjom brane  u Ričicma 80-ih godina 20. stoljeća ta se opasnost smanjila.  Ali iz ranijih vremena sačuvani su nam brojni izvještaji koji govore o velikim količinama blata, kamena i drva koje bi donosila bujica Suvaje sve do polja.

Zato je austrijska uprava u vremenu od 1885. do 1918. godine u kanjonu sagradila nekoliko pregrada koje su za cilj imale ublažiti tok Suvaje – Vemića priboj, Mala mostina, Velika mostina, Skakala itd.. Radovi nisu uvijek išli bez problema i trajali su jako dugo pa se stanovništvo često žalilo na izvođača i upravitelja gradnje.

Međutim, kada danas vidimo mjesta na kojima su ovi zidovi sagrađeni kao i njihovu kvalitetu unatoč starosti  i uvjetima kojima su izloženi – ostane nam jedino diviti se upornosti, vještini i trudu graditelja.

 

Put kroz kanjon

Iako na prvi pogled gotovo neprohodan, kanjon Badnjevice, skriva nekoliko staza.

Prva je sačuvana na zapadnoj padini kanjona i vodi od zaseoka Kokići (iznad mosta) gotovo do ulaza u tvrđavu Badnjevice. Vjerojatno je podignuta upravo kako bi se lakše prišlo tvrđavi s te strane, iako nije dovršena do samog ulaza u tvrđavu. Kroz tvrđavu je danas označena planinarskim markacijama sve do vrha kanjona i dalje.

Druga staza, puno teže pristupačna i prohodna, sačuvana je na istočnoj strani kanjona i prolazi teškim kamenitim i strmim terenom te vodi prema Bušanjama.

Treći put se ne nalazi u kanjonu već na zaravni s njegove istočne strane. Mjestimično je jako dobro sačuva u širini od gotovo 2 metra i s rubnim kamenjem. Vjerojatno se radi o antičkom putu koji je korišten i u srednjem vijeku pa sve do današnjih dana kao pješačka staza koja je Proložac preko Vučje drage povezivala s Bušanjama i Ričicama.

Tekst: Ivan Alduk

Foto: Ivan Alduk i Luka Kolovrat