Božić je najveća obiteljska svetkovina kod kršćana. Okuplja oko domaćeg ognjišta sve članove obitelji. Na poseban način slavi se dolazak Spasitelja svijeta na ovu zemlju. Uz Badnji dan i svetkovinu Božića vezani su posebni običaji, različiti kod svakog naroda, puni su značenja i simbolike. U našoj domovini Hrvatskoj, svaki kraj ima nešto posebno. Božićni običaji u Imotskoj krajini gotovo su isti u svakoj župi i selu. Da se vidi razlika, kako su stari Imoćani slavili Božić, a kako to čine danas nove generacije, iznijet ću ovdje, kako ga je proslavio na Lovreću fra Šimun Milinović. Bilo je to polovinom prošlog stoljeća. ( Fra Vjeko Vrčić: Plamen iz kamena, Lovreć, 1985. Godine)
Prispio fra Šimun Milinović, (iz povijesnog romana „Plamen iz kamena“), kasnije nadbiskup u Baru, na Badnji dan, u roditeljsku kuću u Milinoviće. Osjetio je toplinu bliskoga društva kao u danima svoga djetinjstva, ali nekako nježnije i veselije. Uvjerio, se kao zreo čovjek, u bližu i čvršću povezanost među ljudima, kao da stvarno jedan od drugog traži potporu za život i trajanje.
Rijetko koji blagdan može izazvati toliko lijepih uspomena i osjećaja kao Božić. Vratit će mladog fra Šimuna u dane kad mu je djed bio domaćinom kuće, baka domaćicom. Dok je bio dijete, pratio je svaki pokret tih dragih osoba na Badnji dan i Božić. Stari Matija činio mu se kao veliki svećenik kućnog ognjišta koji dostojanstveno i ozbiljno obavlja svoj posao uz mnoge poglede radoznale unučadi, pazeći da mu ne bi izostao ni najmanji pokret i obred od starine prenošen od koljena na koljeno.
Zalepršala bi pokoja pahuljica dok je Ante zadijevao bršljan u svaku rupicu svoga doma.
-Nema pravog Božića, ako nema snijega – govorio je sinu fra Šimunu koji je s poštovanjem pratio svaku očevu kretnju.
Bolje je da nestane sela nego običaja, spominjalo se u selu od starine!
Dječica su izletjela iz tople kuhinje, proskakala po dvorištu radujući se snijegu. Časkom bi stala i ukočenim pogledima gledala što djed radi, zapuhnula među dlanove i otrkala k vatri da se ugriju. Kad djed svrši posao, uđe u kuhinju zajedno s fra Šimunom kako bi djeci pričao o božićnim običajima, na isti način kako je njemu kazivao njegov djed. Kad se umiješao u razgovor fratar, djeca su pažljivo, ostajući nepomična, saslušala toliko puta prepričavanu priču pod ovim istim krovom.
Pahuljice padahu sve gušće i gušće pa za kratko vrijeme zabijelila okolica. Mrak je pao na zemlju kad se oko kućnog ognjišta sakupila cijela obitelj. Zaboraviše na snijeg kad se otvoriše vrata i uđe u kuhinju majka Anica. Pregača joj je puna bijele pšenične slame. Stala i čeka dok domaćin sa sinovima, završi prastari obred.
Pred kućom su ležala dva velika badnjaka i jedan mali.
-Sinko, ti ćeš sa mnom! – rekao je Ante svojem prvorođencu fra Šimunu. Iziđoše pred kuću, zametnuše se dobrim dubovim trupcem, vratiše se i postaviše ga na ognjište, uza samu vatru. Ponovno iziđoše i donesoše drugi, iste veličine, koga smjestiše uz onaj prvi.
-Sinko, sad ćeš ti sa mnom! pozva otac sina Tomu. Među rukama unesoše treći manji trupac. Postaviše ga onako kako je to u selu običaj od starine.
-Sinovi moji! sad će Ante svečano i ozbiljno – unijeli smo badnjake stoljetnih dubova. Usjekli smo ih podno Sidoča gdje su naši stari živjeli. Oni su znak snage jedne kuće i vatre ljubavi koja se mora prenositi od koljena na koljeno. Neka gore dok ne izgore na našem ognjištu, kao dokaz da nismo zaboravili svoje starine, da nismo pogrdili običaja ni svetinja što nam pradjedovi namijeniše!
Domaćin uze punu bukaru vina, poče lagano polijevati po badnjacima dok je Anica turala ruku u pregaču te šakom prosipala slamu po kući.
-Djeco moja! domaćica će ozbiljno- ovo činim obnavljajući uspomenu na slamicu na kojoj je mali Isus ležao u štalici. Molite za mnom Vjerovanje.
Kad molitva završi, tresnu ruku o ruku, dohvati lonac pun krštene vode, grančicom lovorike škropila je svaki kutak, dok su kućna čeljad i dalje molila istu molitvu. Domaćin i domaćica završiše u isto vrijeme svoj posao. Ante iziđe iz kuće, okrenu pušku u vis pa opali. Povrati se k čeljadi, uze bukaru u ruku, diže je visoko nazdravljajući:
-Na dobro vam došla Badnja večer!
-I s tobom zajedno! – odgovoriše svi u jedan glas.
Anica se na vrijeme pobrinula za pisanu pogaču i svijeću od žuta voska. Tri je ispreplela u jednu tako vješto i ukusno kako ne bi mogao ni najvještiji svjećar. Naučila tako u Katićima od svoje majke, koja joj je govorila da takova svijeća označuje Presveto Trojstvo i da gori na znak trojedinoga Boga. Ante s komina uze goruću baklju, oprezno primakne k svijeći, vješto užeže sva tri njezina kraka i započe molitvu. Čeljad zasjela oko sinije, prihvatila drvene kašike, zamakala u veliku drvenu zdjelu iznoseći po malo ili komadić bakalara ili krišku skuhana krumpira. Ante prihvati starinsku kuburu te s vrata opali. Razliježe se pucanj prostranom visoravni u tihoj snježnoj noći. Odgovoriše mu Šimundići i Kuljani. Nije trebalo dugo čekati da se slože s njima Dubravljani. Dugo u noć odjekivala je pucnjava od Sidoča te se preko visoravni spajala s Batinićima, Nosićima, Sekelezima, Katićima, preko Nikolića s Mrnjavčanima.
Skupina kršnih plećatih momaka nahrupi na vrata pjevajući božićnu pjesmu. Kad upadoše, nazvaše zajednički:
-Na dobro vam došla Badnja večer!
Nazdraviše s domaćinom, fra Šimunom i Tomom, zaželješe ostaloj čeljadi sretno i veselo, zapjevaše i krenuše dalje.
Čitava je okolica zabijeljela, kroz rijetke oblake prosipala se mjesečina pri kojoj se svjetlucaju snježni kristalići. Pravi božićni ugođaj kakav se odavna ne pamti. Još se dugo čula pjesma razigrane mladosti, odjekivali do kasno u noć pucnji kubura i pušaka pa kako se uspinjala zimska noć prema svome vrhuncu, tako je sve više umor hvatao razdraganu čeljad. Zadnja se svjetiljka u kućama utrnula, čeljad utonula u duboki san.
Malena zvona s crkve svetog Duha nisu sposobna pronijeti svojim ljupkim glasom božićnu radost. Čuli su ih samo oni najbliži. Gromoglasni pucanj mačkula pred crkvom razlijegao se po čitavoj visoravni, odjekivao od brdašca do brdašca i zavukao se u svaki zaselak najavljujući božićnu misu. Kratak, no sladak san, odmorio tijela, razbistrio glave. Znali su stari misnici kako će na Božić. Misu su zaveli u četiri sata u jutro, kad mogu doći svi odmoreni, otriježnjeni i neće biti neprilike i neugodnosti.
Snijeg prestao, pod nogama brojnih župljana pucketa i škripi. Sa svih strana odliježe pjesma mladenačkih grla, a fenjeri i voštanice u rukama misara tvore pravu sliku pastira što pohitješe u Betlehem prve božićne noći. Pucanj mačkula miješa se sa slavljenjem zvona i božićnom pjesmom pa ovu noć pretvara u pravi pravcati raj na zemlji.
Starinska crkva puna je kao šipak. Kod oltara su dva misnika. Župnik fra Frano prepustio je noćnu misu domorocu i prijatelju fra Šimunu. On će držati danju, tamo pred podne. Sve je u skladu, sve je u oduševljenju. Kad fra Šimun mladenačkim glasom zapjeva „Slava Bogu na visini“ zazvoniše zvona, zaori mačkula, prihvatiše pjevači koji na svoj poseban način ispjevaše omiljenu pjesmu s dubokim oduševljenjem. To se vidjelo po napetim vratnim žilama koje nabreknuše u brkatih muškaraca. Propovijed je saslušana s velikim zanimanjem i pozornosti. Lijepo sastavljena, istinski i s ljubavlju izrečena oduševila je malo i veliko. Po katkad se komu izmaknu nehotice uzdah:
-Blažena majka koja te rodila! – okrenuo bi se prema Anici koja je u prvoj klupi lila suze radosnice.
Iza zornice narod se razišao po selu, malo tko uputio svojoj kući. Išlo se od rođaka do rođaka, od prijatelja do prijatelja, od zaseoka do zaseoka, častilo i veselilo. Iza danje mise svatko se našao u svojoj kući za božićnim ručkom. Sramota je za Božić ručati u drugoga.
U kući Ante Milinovića zbrala se čeljad oko prepune sinije. Domaćin zamolio sina fra Šimuna da upali božićnu svijeću.
-Tako sam ja činio, kao najstariji sin u svoga oca! – rekao je Ante.
Mladi fratar uzme goruću glavnju s komina i veoma velikom spretnosti užeže sve tri svijeće. Molitvu je predmolio domaćin istim riječima kako je od starine običaj u njihovoj kući:
-U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Evo reći ćemo tri Očenaša, tri Zdravomarije, tri Slavaocu na odluku Boga i Božića, da ga u zdravlju, miru i veselju sa svojom obitelji sprovedemo. Tri Očenaša, tri Zdravomarije, tri puta Pokojvječni na odluku Boga i svetih Božijih, a za duše svih naših umrlih, koji su pošli s ovog svijeta na oni i koji su ostavili roda i plemena i da im Bog oprosti grijehe i primi duše njihove, da se mole Gospodinu Bogu za sve naše potrebe i duševne i tjelesne u vijeke vjekova.
-Amen! –odgovoriše svi.
Kad se ponovno na glas prekrstiše, Ante nazva svečanim glasom:
-Na dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
-I s tobom zajedno! – odgovoriše jednoglasno.
Majka natiskuje hranu na siniju. Jedna se nije pojela, druga je već prispjela.
-Zašto se pale badnjaci, po našim kućama, pred božićnu svetkovinu? – zapita fra Šimun svoga oca.
-Čudim se da ti o tome nisu fratri govorili! – odgovori Ante. Debljina badnjaka i njegova čvrstoća označava snagu i jačinu kuće u kojoj se pali. Božić je obiteljski blagdan. Pričali su mi fratri iz naše kuće, da ima nekih običaja koji su se sačuvali iz poganskih vremena starih Slavena, a koji su se isprepletali oko božićne svetkovine. Možda i badnjaci potječu iz te pradjedovske baštine!
-Ognjište je, moj ćaća, sveta stvar! – nastavi fra Šimun. Oko njega se okuplja kućna čeljad. Toplina djedovskog ognjišta zagrije malo dijete, nikada ne prolazi čovjeka, zbližava ga cijeloga života svemu onome što je u kući i oko kuće imao. Badanjci su, vidiš, znak te vatre koja se nosi iz roditeljske kuće u život.
-Toliko je to domaće ognjište jako o Božiću, dalje će Ante sinu da bih pješice iz tuđine došao za taj blagdan kad ne bi bilo drugog sredstva.
Još bi oni raspravljali, ali vino s proloških Grabovina zagrijalo maštu. Prosu se pjesma, posustala tek pod kraj dana. Kako pada zimsko sunce, prestaje božićno slavlje.
Domaćin se diže, uze bukaru vina, zamoči krišku božićne pogače, bijele kao snijeg, nagne je na goruće svijeće čekajući kad će pasti kapljica sama od sebe i ugasiti svjetlo. Oči su svih uprte u oca. Motre kad će vino okvasiti plamen. Taj zadrhta, bori se malo vremena pucketajući pa napokon izdahnu puštajući visok dim. U narodu se misli prema kome se dim nagne, neće dočekati drugi Božić. U najviše slučajeva to se shvati kao šala pa je trnuće svijeće popraćeno uzvicima i dobacivanjima. I time svršuje božićno veselje.
Običaji kako ih je doživljavao unazad sto godina fra Šimun u Lovreću, u mnogočemu su se manje ili više promijenili ili su potpuno nestali. Poslije Drugog svjetskog rata naša krajina je počela naglo mijenjati svoje duhovno lice. U škole se listom išlo, narodna je nošnja iščezavala, u Njemačkoj se stjecao novac. Selilo se u gradove, a seoske kuće počele su poprimati gradske izglede. Iščezavale su idile mirnog seoskog života. Poremetiše se i božićni običaji. Najbolje su se sačuvali u selima udaljenim od gradskog života. Kod prebjega u gradove, potpuno su nestali. Sve rjeđi su badnjaci, malo se gdje vidi bršljan oko vrata, a rijetko se kuća posipa slamom, zamijeniše ih božićna drvca. Nestalo je zornica. Te božićne mise, koje su se držale u četiri sata u zoru, po svim našim selima zamijenile su ponoćke. Nigdje više nema „mačkula“ zamukle su male puške kremenjače. Čitavu noć jake eksplozije razbijaju noćni mir, praskaju petarde, a čuje se i suvremeno oružje. Božićne pjesme uokvirene su u suvremenu glazbu. Nestalo je mladenačkih jakih glasova koji su slavili Božić na svoj način. Sve je to bilo u melodiji gange, bez glazbene dinamike, ali izviralo je iz junačkog srca i grla. Orila su brda i doline. Sad se pjeva po notama uz pratnju harmonija i orgulja…
Sve se promijenilo pa i božićni običaji!
Fra Vjeko Vrčić
Iz knjige „Fra Vjekin vijek“
