Sa stotinjak stećaka, od kojih je preko 50 ukrašenih, ovaj lokalitet je jedan od 10 najznačajnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Radi se o lokalitetu bogate i slojevite povijesti koji se od 2106. godine nalazi na UNESCO-voj Listi svjetske baštine (zajedno s još jednim u Konavlima-također sa stećcima).
Najstariji dio lokaliteta predstavljaju tri brončanodobna tumula ili gomile (prapovijesne grobnice), smještene sjeverno i južno od ceste. Njihov nastanak povezan je s obližnjim prapovijesnim naseljem na „Čelanovoj gradini“ ili „Grivi“, ali i drugim gradinama i tumulima u okolici.
Početkom 1. stoljeća poslije Krista rimske legije će na ovom potezu izgraditi prvu cestu, koja je i danas u upotrebi. Cesta je dio vrlo važnog magistralnog pravca koji prolazi zaleđem istočne obale Jadrana, a povezuje Akvileju (u sjevernoj Italiji) i Dirahij (Drač u današnjoj Albaniji).
Tijekom srednjeg vijeka, odnosno kroz 14. i 15. stoljeće, ovdje se razvija srednjovjekovno groblje sa stećcima – jedinstvenim nadgrobnim spomenicima koji nastaju i na prostoru Imotske krajine. Danas su sačuvana 102 stećka, od kojih su 52 ukrašena.
Repertoar ukrasnih motiva sličan je kao i na ostalim stećcima ovog područja: križevi u svim oblicima, antropomorfni ljiljani, scene lova, scene ljudi u kolu, prikazi dvoboja, različiti vegetabilni motivi, mladi mjesec i zvijezde, oružje, polukugle itd.
Među sljemenjacima se ističu tzv. sljemenjaci dalmatinskog tipa s naglašenim „krovom“. Slične susrećemo u Cetinskoj i Imotskoj krajini te u susjednim krajevima BiH (Duvno/Tomislavgrad, Kupres). Pojedini stećci-sljemenjaci pripadaju poznatoj radionici kovača Jurine ili pak nastaju pod njenim utjecajem. Djelovanje ovog kovača datira se u sredinu 15. stoljeća, a njegovi se stećci nalaze na prostoru od Imotske krajine, istočnog dijela Sinjske krajine, pa sve do Kupresa.
Prepoznajemo ih po karakterističnim velikim ljiljanima, arkadama, ratnicima i konjanicima. Na dva stećka djelomično su sačuvani i natpisi u bosančici (jedan od njih je danas ispred Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu) koji spominju supružnike Herka i Vladnu iz obitelji cetinskih Vlaha, koji su vjerojatno u 15. stoljeću ovdje imali svoje posjede.
Južno od veće skupine stećaka nalazi se vrtača sa sedam bunara.
Ovakve vrtače u kojima se nakuplja i zadržava voda tijekom cijele godine česte su na ovom prostoru i koriste se od prapovijesnih vremena. Gradnju bunara je teško datirati, iako je na početku stepenica jednog od njih uklesan datum – 1779 NA 28 (ili 22) M(arča). Na jednom od kamenih blokova uz isti bunar uklesana je godina 1618.
Tekst: Ivan Alduk
Foto: Bože Ujević i Luka Kolovrat