Čovječja ribica

Špilje su vrijedna podzemna staništa pružajući žive laboratorije za proučavanje evolucijskih procesa, kao staništa jedinstvene faune s visokom razinom endemizma i održavajući vrijedne ekosustave, što zaslužuju prioritet očuvanja (Gibert, et al., 2009,Boulton, et al., 2008). Čovječja ribica, endem dinarskog krša je jedini europski kralježnjak u potpunosti prilagođen životu u podzemlju  i za to  ima brojne prilagodbe. Svoje ime zaslužila je zbog boje kože koja sliči čovjekovoj. Spada u razred  vodozemaca  iz porodice glavašica i jedini je  predstavnik roda Proteus. Prisutna je u Sjevernoj Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a u Crnoj Gori još nije potvrđena. U Hrvatskoj su zabilježene tri odvojene populacije koje nastanjuju područja Istre, Gorskog kotara i Gackog polja (sjeverna Lika) te Dalmacije (od rijeke Krke do Dubrovnika), te je nađena na 70-tak lokaliteta.

Najbliži srodnik čovječje ribice je vodozemac Necturus koji obitava u Sjevernoj Americi. Proteus i Necturus razdvojile su se kao vrste prije 140 milijuna godina. Osim „bijele“ čovječje ribice, postoji i crna čovječja ribica nađena samo u Sloveniji. Tamnoputu podvrstu s normalno razvijenim očima otkrili su 1986. godine članovi Slovenskog instituta za istraživanje krša koji su istraživali vodu iz izvora krša Dobličice. Nalazi se samo na području površine 100 km² u belokranjskoj regiji Slovenije.

Da bi preživjela u apsolutnom mraku, na niskim temperaturama i vrlo malo hrane čovječja ribica ima vrlo zanimljive odlike. Pošto lovi svoj plijen (to najčešće račići i ličinke) u apsolutnom mraku  razvila je izuzetan osjetilni sustav mirisa, okusa, sluha i elektroosjetljivosti. One imaju jedno od najboljih osjetila mirisa od svih vodozemaca i sposobni su osjetiti vrlo niske koncentracije organskih spojeva u vodi i mirisom i okusom.

Imaju odličan sluh te osjet za vrlo male pokrete vode. Poput  npr. morskih pasa imaju sposobnost otkrivanja slabih električnih polja putem senzora koji se u glavi nazivaju „ampularni organi“. To znači da imaju elektrosenzitivno šesto čulo, slično onom koje koriste morski psi.

Zato što je u špiljskim sustavima unos organske tvari vrlo ograničen, odnosno ima malo hrane za njihove stanovnike čovječja ribica postala je  majstor gladovanja. Može konzumirati velike količine hrane odjednom, a hranjive tvari skladištiti kao velike naslage masti i šećera (kao glikogen) u jetri. Kad je hrane malo, čovječja ribica  smanjuju svoju aktivnost i brzinu metabolizma te može ponovno apsorbirati vlastita tkiva tijekom ozbiljnog nedostatka hrane.

Čovječja ribica može disati na 3 načina, škrgama i kožom u vodi, a ako izroni može udisati i zrak plućima.

Ličinke čovječje ribice imaju normalne oči, ali pošto žive u mraku razvoj očiju  uskoro prestaje i oči se počinju smanjivati, konačno atrofirajući nakon otprilike četiri mjeseca. Iako su oči nerazvijene zadržavaju osjetljivost na svjetlost unatoč tome što leže duboko ispod kože i rijetko su vidljive. Osim kroz oči, čovječja ribica može osjetiti svijetlost kožom sa posebnim fotoosjetljivim stanicama zvanim melanofori te putem dijela mozga tzv „pinealno tijelo“.

Potrebno joj je 15-16 godina da bi postala spolno zrela. Ova se vrsta razmnožava vrlo sporo i vrlo rijetko. Odrasle osobe skupljaju se na prikladnim područjima kao što su pukotine i ispod stijena. Mužjaci uspostavljaju teritorij tijekom uzgoja, koji se bijesno brani od konkurentskih mužjaka. Kad ženka uđe na takav teritorij, počinje udvaranje. Muški obožavatelji s repom u smjeru ženine glave (možda čak i luče feromon koji privlači ženke) i dotiču ženkinu ​​kloaku (reproduktivni urinogenitalni otvor) svojom njuškom. Ženka tada dotakne mužjakovu kloaku njuškom, a zatim slijedi mužjaka koji hoda 50-100 mm naprijed i odlaže spermatofor (mali paket sperme). Par se zatim ponovno kreće prema naprijed dok ženka ne može uzeti kloaku u spermatoforu. Udvaranje se može ponoviti nekoliko puta u roku od nekoliko sati. Nakon što napusti muški teritorij, ženka uspostavlja vlastiti teritorij za polaganje jaja. Nakon 2-3 dana ženka počinje snositi jaja i može nastaviti s tim do 25 dana, polažući ukupno 70 jaja ispod kamenja. Ženke zatim čuvaju jaja dok se ne izlegu. Brzina razvoja jaja ovisi o temperaturi vode: jaja se razvijaju u 182 dana na 8ºC; za 123 dana na 11ºC; i za 86 dana na 15ºC. Razvoj ličinki također je jako ovisan o temperaturi. Ličinke su dugačke 20 mm kad se izlegu i žive na žumanjku pohranjenom u stanicama njihovog probavnog trakta mjesec dana. U nekim slučajevima jaja se zadržavaju u tijelu i proizvode se dva potpuno formirana mladunčeta, a pretpostavlja se da ženke rode živo mladunče na nižim temperaturama i polažu jaja na višim temperaturama.

Glavne prijetnje ovoj vrsti su Promjene vegetacijskog sustava iznad dinarskog krša. Ova vrsta jako ovisi o čistoj vodi, pa je stoga vrlo osjetljiva na zagađenje. Druge lokalizirane prijetnje ovoj vrsti uključuju zahvaćanje vode i sheme brane hidroelektrana. Zatim zamućenja koja nastaju radom kamenoloma, bacanje otpada u špilje i jame, poribljavanje rijeka i jezera, odnosno unos invazivnih vrsta riba koje onda ulaze u podzemlje i jedu čovječju ribicu.   Postoji neko nezakonito sakupljanje ove vrste za trgovinu kućnim ljubimcima, ali razmjeri toga trenutno nisu poznati. Zbog ovakvih zagađenja  čovječja ribica smatra se ugroženom vrstom i zaštićena je  Bernskom  konvencijom  (Appendix II, strogo zaštićena vrsta) i europskom direktivom o zaštiti staništa i vrsta (Annex II, IV), te je na popisu  zaštićenih vrsta u Republici Hrvatskoj.

Sve o ovoj vrsti može se pročitati u publikaciji Monografija Proteus koju je izdala Udruga Hyla. To je prva je sveobuhvatna publikacija u Europi, rezultat rada međunarodne skupine istraživača, koja na jednom mjestu obuhvaća sva saznanja o čovječjoj ribici.Izdana je u dva izdanja, hrvatskom i engleskom.

Tekst: Petra Kovač Konrad