U općini Zmijavci koja se smjestila na jugoistočnom dijelu polja s licem okrenutim sjeveru, na lokalitetu zvanom Bublin na kojemu su seljaci uvijek slučajno pronalazili arheološke artefakte, 1897. godine svećenik fra Ivan Tonković (tada župnik u susjednom Podbablju), arheolog amater i putopisac, započeo je prva istraživanja i iskapanja pod gradinom Dikovačom, a rezultate je obznanio stručnoj javnosti 1899. Na gradini nalik velikoj gomili, ustvari utvrđenoj aglomeraciji, nailazi na grobište sa stećcima od kojih su neki pločasti, a neki sljemenjaci.
U podnožju prema zapadu nalazi se zaravan na kojoj su seoske njive, zvanoj Bublin. Seljaci su, obrađujući zemlju nailazili na zlatne, srebrne i bakrene novčiće, razne druge predmete od kojih neki zlatni optočeni draguljima. Na Bublinu prema jugozapadu predio je koji se naziva Crkvina. Dikovača je bez ikakve sumnje ilirska gradina (na nadmorskoj visini 290 m) u neposrednoj blizini viae publicae Salona-Narona. O značaju Bublina i Dikovače govore brojni arheološki, uglavnom slučajni nalazi (građevinski materijal, arhitektonski ulomci, metalni predmeti). Do dan danas su vidljivi ostatci zidova građenih žbukom, podzemni kanal koji je, možda, ostatak rimskog vodovoda. Svi nalazi upućuju na kontinuitet života od prapovijesti do kasnoga srednjeg vijeka.
Pronađeni su ostatci ilirske keramike, dvije brončane grčko-ilirske kacige, zatim rimski nalazi i konačno, kao najnoviji, srednjovjekovni stećci. Lokalitet je dijelom devastiran gradnjom jednog proizvodnog objekta, ali još uvijek zavrjeđuje daljnja arheološka istraživanja bez kojih nećemo zaokružiti priču o starohrvatskoj bazilici na Dikovači. Fra Ivan Tonković naišao je na zidine starohrvatske bazilike s mnoštvom ornamentiranih i figurativnih arhitektonskih elemenata koji je baziliku, sukladno nalazima, datirao u IX.-X. stoljeće.
Bazilika je neuobičajenog tlocrta, a po nalazima se čini da je bila bogata i vrlo značajna. Naknadno je pronađeno mnogo arheoloških artefakata poput ulomaka skulpture koji se nalaze u muzejskoj zbirci Franjevačkog samostana u Imotskom. Zbog mnogih sumnja u svezi s datacijom bazilike, u periodu od 1981. do 1992. rađena je revizija arheoloških istraživanja. Sonde su pokazale da je teren arheološki zanimljiv, a daljnja su iskapanja otkrila da je devastacija zidina ozbiljnija nego se pretpostavljalo. Najveća su oštećenja pretrpjele obje apside. U sjevernom brodu pronađene su tri zidane grobnice orijentirane u smjeru istok-zapad, ali već devastirane i bez priloga, te još jedan krsni zdenac. Nesporno je da se radi o trobrodnoj crkvi s dvije apside. U sjevernom brodu nalazila se menza i relikvijski grob. U dnu sjevernog broda nalazio se manji ovalni krsni zdenac. Bazilika na Crkvini pripada standardnom longitudinalnom planu s jednom istaknutom i drugom upisanom apsidom.
Pojava dva krsna zdenca u jednom objektu je jako rijetka, iako ne i nepoznata; duga je 23 m, oko nje je pronađeno 9 grobova koji su ostatak negdašnje nekropole, te četiri grobnice na svod.
Tekst: Maja Delić Peršen (iz knjige Krš, kamen i…Amen)
Fotografije: Luka Kolovrat