Hrvatski naziv: IMOTSKA GAOVICA
Engleski naziv: Spotted Minnow
Latinski naziv: Delminichthys adspersus
Regionalni je endem jadranskog sliva. Živi isključivo u vodama južne Hrvatske (sljevovi Neretve i Vrljike) te u Bosni i Hercegovini (slivovi Tihaljine i Trebižata). U Hrvatskoj je česta u izvorima i tokovima u Imotskom, Vrgoračkom i Rastočkom polju dok se sporadično jedinke mogu naći i u Baćinskim jezerima. Stariji nalazi iz Neretve, Norina i jezera Kuti nisu potvrđeni u novije vrijeme. Tijelo imotske gaovice je vretenasto izduljeno, zlatne boje sa izraženim tamnim pjegama i točkama. Ova obojenost je posebno izrađena kod mužjaka tijekom razdoblja parenja u rano proljeće.
Imotska gaovica (lokalni naziv – gavica) naraste maksimalno do 12 cm iako prosječno do 8 cm te zbog toga nije zanimljiva za sportski ribolov. Ipak, unatoč manjem rastu ova vrsta živi u velikim plovama (jatima) te je povijesno imala vrlo važnu ulogu u ishrani lokalnog stanovništva. Povijesno, gaovice su bile jedan od najvažnijih izvora proteina u krškim područjima, jer su bile dostupne u iznimno velikom broju, posebice u dijelu godine kada ih voda izbaci iz podzemlja. Ljudi su ih lovili na način da bi postavili vrše u tok rijeke ili ih spustili u jezero (pr. Crveno jezero), dok je druga metoda bila da se postave pletene košare na izvorima i gaovica se lovila direktno pri izlasku iz podzemlja. Kako bi se očuvale za dijelove godine kad nisu bile česte, gaovice su se sušile ili dimile. Literaturni zapisi govore da su gaovice na pojedinim mjestima bile tako česte da su se sa njima hranile i svinje ili druge domaće životinje. Gaovice koje bi tek izašle iz podzemlja su bile posebno cijenjene jer su bile iznimno masne od bogate podzemne ishrane, te se njihova masnoća koristila i za druge kulinarske i medicinske potrebe.
Imotska gaovica ulazi i duboko u podzemlje, te se često zna desiti da ih ljudi, na opće iznenađenje, pronađu u svojim bunarima ili izvorima. Poznati su i primjeri da se tijekom iskapanja otvori podzemna žila u polju, te iz nje sa vodom izađu i gaovice. Razlog tome je što je ova vrsta, kao i druge vrste gaovica (latinski, rod Delminichthys) velik dio života provodi u podzemlju. Kako bi preživjele nepovoljne sušne uvjete u krškim poljima, jedinke imotske gaovice se tijekom ljeta i zima skuplja u jata i sele u podzemlje gdje su zaštićene od potpunog nestanka vode. U krškim poljima do pada vodostaja podzemnih i nadzemnih voda dolazi tijekom sušnog ljeta zbog povećanog isparavanja i nedostatka oborina, ali i tijekom suhih zima kada je voda vezana na površini u obliku leda ili snijega. U tim razdobljima kako se voda povlači u podzemlje tako se sa njom povuku i gaovice. Takav primjer nalazimo pr. na izvoru Krčevac u zaseoku Matkovići, Grubine (Imotsko polje), koji u ljetu presuši i imotska gaovica se može pronaći samo u izvor spilji gdje živi zajedno sa čovječjom ribicom.
S druge strane, imotska gaovica naseljava i velika jezera koja nikada ne presuše, kao pr. Crveno jezero u Imotskom koje je duboko između 250 i 300 m ovisno o vodostaju.
U njemu gaovica naseljava čitav taj stupac vode od površine do dna (-300 m u maksimumu vodostaja) što ju čini ujedno i najdublje zabilježenom slatkovodnom ribom u Europi. U Crvenom jezeru uz imotsku gaovicu još obitava samo ilirski vijun, što je omogućilo razvoj iznimne morfološke raznolikosti i unutar gaovica.
S obzirom da su za gaovice bili otvoreni vrlo različiti tipovi ekoloških niša, te nedostatka predatora i kompeticije, došlo je do pojave da su se pojedine grupe gaovica morfološki promijenile i prilagodile tim uvjetima. Tako manje jedinke imaju vretenast oblik tijela, mala usta bez zuba i hrane se beskralješnjacima, dok iznimno velike jedinke (zabilježene prvi put do 15 cm) imaju predatorski oblik tijela sa iznimno velikim ustima i povećanim zubima. A hrane se kanibalistički drugim jedinkama gaovica jer nema drugog plijena te veličine.
Također su pronađene forme koje imaju gotovo normalno razvijene ljuske po tijelu, za razliku od „klasične“ imotske gaovice kod koje su ljuske reducirane ili ih gotovo i nema (nisu vidljive). Znanstvenici se i dalje bave istraživanjima koja će pokazati zašto dolazi do tih promjena i da li bi u nekoj evolucijskoj budućnosti iz tih morfoloških formi nastale nove odvojene vrste gaovica.
Ono što je svakako jasno jest da se radi o jednom iznimno važnom lokalitetu koji je potrebno očuvati za budućnost. A kako bi se jedan ovakav jedinstven sustav očuvao moramo pokrenuti sustavna istraživanja o njemu, te zaštiti gaovicu od ugroza koje joj prijete. A ugrožava ju primarno nestanak pogodnih staništa zbog onečišćenja i isušivanja krških vodotoka te unos agresivnih stranih vrsta (štuka, grgeč, pastrva itd.).U slučaju Crvenog jezera, ali i drugih izoliranih krških jezera, posebno je važno spriječiti unos stranih invazivnih vrsta riba jer je iz nebrojeno primjera jasno da tad dolazi do nestanka gaovice. Ova vrsta jednostavno ne bi mogla kompetirati tim iznimno agresivnim vrstama.
Tekst: Dušan Jelić
Fotografije: Dušan Jelić i Luka Kolovrat