Tko bi dirnuo u imotske procesije Velikog petka, dirnuo bi u zjenicu njihova oka. Prirasle su srcu i duši svakog čovjeka – kršćanina Imotske krajine. Za vrijeme komunističkog režima dosta se pretrpjelo u obrani tih pučko-crkvenih običaja. Trebalo je činiti molbe, kako bi se dobile dozvole. Nekim selima su dopuštali, nekima uvijek zabranjivali. Zabrane nisu smetale ljudima da se žrtvuju i izvrše svoje zavjete. U Runovićima i Zmijavcima znali su križonoše da ih čeka 15 dana zatvora. Uza sve to, natjecali su se za neobičnu čast i žrtvu. Nosit križ u procesiji na Veliki petak, značilo je postignuti nešto najvećeg u selu te godine.
Ne pamti se, kad su nastale jutarnje procesije s križem na Veliki petak. To je stoljetni običaj. Održavao se po otocima, dok su vladali Turci na gorskim, dalmatinskim predjelima. Vjerojatno su se negdje, gdje je aga bio mekši i u našim krajevima držale. Nakon oslobođenja nema kraja, u bivšoj Makarskoj biskupiji, gdje se nije obnovila ili uvela. Tu je pripadala i Imotska krajina. Ni vrgorački kraj, uza sve nelagode za vjerski život kroz 50 godina komunističke vladavine, nije zaboravio, procesije Velikog petka. Svaka ih je župa držala. U Makarskom primorju bilo je i tužba i kazna. Drašničani nisu nikada ni uz prijetnje globe popustili.
Svaka imotska župa ustaljen red, kuda se procesija kreće. Po mogućnosti mora proći kroz svaki zaselak. Kreće se kroz teško prohodne staze. Pošto čovjek vuče ljubav i zanos, žrtve nisu teške. Nije rijetkost, da se križ prati bosih nogu. Ovisi, kakav je zavjet. U svakoj župi pamte se, stajališta, na kojima treba stati. Često puta to bude kod napuštenih groblja i kod ilirskih gomila – nekropola. Križonoša ili netko drugi kod svakog stajališta predvodi moljenje. Točno se zna koliko očenaša treba izmoliti. Župnik ne ide u tim procesijama. Procesija traje i po nekoliko sati. On je mora sačekati u crkvi, držati propovijed i vršiti obrede propisane za taj dan.
Ivan Raos, književnik, napisao je novelu “Krist na licitaciju“. Komunisti su je uvrstili u školsku čitanku u uvjerenju da se Ivan izruguje procesijom Velikog petka. Krivo su prosudili. Na primjer, u Medovu Docu, u Runovićima, bilo je više kandidata za nošenje križa. Ne može se svima udovoljiti. Župnici, da se izbave iz neprilika, nekoliko dana prije držali bi brušku. U Runovićima je bio pobjednikom onaj tko bi izvukao karticu sa znakom križa. Bruška se držala na kamenoj ploči pred župskom kućom. U Medovu Docu, prema Raosovu pisanju, dobio bi križ, tko bi dao veću svotu novca. Na taj način bi se crkva okoristila. I po drugim župama radilo se slično. Neki su znali čekati po više godina, da mogu izvršiti zavjet.
U župama, gdje se dugo pješačilo, ljudi su u zovnici nosili bočicu rakije ili bocu vina. Znalo se putom kroz zaseoke svratiti u kuma i popiti čašicu. U narodu do danas nije zamrla ona; „Na Veliki petak, što više vina, više krvi u čeljadetu!“ Zanimljiva je zgoda Velikog petka u Runovićima, koja se zbila 1958. godine. Izišao crkveni zakon, da obredi Velikog petka u crkvama ne smiju početi prije dva sata poslije podne. Runovićani i Zmijavčani počnu procesiju u sedam sati. U 11 sati sastaju se križi blizu fratrove kuće. On ulazi svečano u procesiju i zajednički se ide do Crkve. Te godine Runovićani nisu dobili dozvolu. Razbili su vrata, otvorili Crkvu i po običaju, kantači, započeli „Muka gorka“. Fra Nikola se našao u neprilici. Mora čekati do dva sata. Opet ne smije u procesiju, jer nisu dobili dozvolu. U nervozi i neizvjesnosti, čekao je u kući. Po običaju, u 11 sati procesije se sastale. Fratra nema. Ljudi malo umorni, pomalo i vincani, navališe na župnikova vrata. Viču oni, ne da se ni fra Nikola. Masa se razišla po zaseocima. U dva sata crkva Gospe od Karmela napunila se kao šipak. Dođe i fra Nikola. Dok on kroz crkvu, sa svih strana nasta graja: „Di si ? Kad ginemo mi, gini i ti!“ Netko je viknuo: „Narode, sud Božji!“ Nasta trka na sva troja vrata. Sve odleti uz Babića i Lešinovu stranu, ne znajući kakva to pogibelj prijeti. Kad se smiriše, vratiše se u crkvu. Sve se stišalo. „Fra Nikola, nam nije nikada držao bolju propovijed!“ – tako se po selu pričalo.
Stigli udbaši iz Imotskog u Zmijavce. Pripriječit će cestu da procesija ne može proći. Jače selo od medvjeda. Kad nahrupi masa, moradoše se ukloniti. Odoše prijeteći kroz staklo križonoši. Jedan im je umakao preko granice, mjesto u zatvor 15 dana!
U procesiji Velikog petka važni su kantači. Pozna ih kao takove selo. Bude ih do dvadeset. Jedan je glavni. On započinje i vodi pjevanje. Redovito ima visok glas. Šanto Todorić neumoran je kroz čitavu procesiju. Iako pjevaju sa stankama, umorni glasovi u crkvi sakupe svu snagu. Svaki kantač mora po redu završiti pred oltarom dugu pjesmu riječima: „O Isuse, budi hvaljen, po sve vika,vika, amen!“ Barem tako je u Runovićima i Zmijavcima. Negdje se pjeva „Muka gorka“, negdje „Poslušajte braćo mila“. Dva autora, svaki na svoj način, opjevali su u dugoj pjesmi Muku Isusovu.
I u gradu Imotskom sve do 1945. godine išla je procesija s križem, gradom. U 7 sati jutrom upućivalo se s Topane iz crkve Gospe od Anđela. Luiđi bi svojim ugodnim glasom započeo: „Muka gorka Gospodina, Isukrsta Božjeg Sina.“ Prihvaćaju ostali. Ima ih preko dvadeset. To su stari vrsni pjevači, koji čekaju ovaj svečani dan. Žele obavljati staru tradiciju. Pjevači se nižu s koljena na koljeno. Cokan ne sustaje kroz čitavu procesiju. Tu su Frane Mostarčić, Iko Mostarčić, Marin Vodanović, Čelani… Tko bi ih sve nabrojio. Pjeva se po ustaljenoj skladnoj ugodnoj ariji. Na selima imaju svoju melodiju. Izražava se u krikovima na poseban način. Na čelu je procesije Šime Poštenjak. Čvrst muškarac srednjeg stasa, umjerenih brkova, obučen je u posebnu „mantelinu“ ljubičaste boje. Pokriva mu čitavo tijelo. Dostojanstveno, svjestan ozbiljnosti čina, drži u rukama križ. Naučio je, umjerenim korakom predvoditi masovnu procesiju imotskim ulicama. Sa strane su mu dva ministranta s upaljenim svijećama. Procesija se spušta starim Varošom do crkve. Od Jeličića kuće, skretalo se prema zapadu do Pazara pa preko pjace, od kavane ravno u crkvu. U ovoj procesiji sudjelovao je „doganarski puk“ . Svi radnici i radnice iz dogane – duhanske stanice, kooperativno su išli u ovoj procesiji. Bilo bi ih po nekoliko stotina. Pjevalo se i pjevalo. Natjecali su se muški, lijepi i ugodni glasovi. Cokan se isticao između svih. Župnik fra Konrad Rudan 1930. godine izveo je procesiju izvan zidina starog Imotskog. Okrenuo je kroz Rišćansko selo do marvinskog Pazara (autobusni kolodvor), ispred kuće Jure Jerkovića (današnje pošte), u crkvu. Masa vjernika mogla se tako lijepo rasporediti.
Prema ondašnjim zakonima, čim bi procesija stigla u crkvu, započeli bi obredi Velikog petka. Ovog puta pučki pjevači nisu išli iza velikog oltara, već ravno u pjevački kor. To je bio njihov dan. S pulpita – propovijedaonice, nadučitelj Anđule Bitanga, pjevao je Muku po Ivanu. Taj nekadašnji fratarski bogoslov svojim tankovitim glasom držao se točno napjeva, koji se pjevao po našim dalmatinskim gradovima. Pjevači su mu, po ustaljenim arijama odgovarali i pojedinci i skupina, kako je Evanđelje glasilo. Ugodno je bilo slušati.
Možda nije suvišno ovdje spomenuti istinitu šalu koja se dugo pričala po Imotskom. Šaljivi Martin Bitanga ujutro na Veliki petak udario ljubiti ženu Mariju. „Šta ti je jutros na sveti dan?“ – otimala se Marija. „E, moja Marija, danas se ljubi križ na Topani, a ti si moj priteški križ!“ odgovario je Marin. Svaka glavna fešta imala je svoje zgodice. Prepričavale su se u ljubavi i prijateljstvu.
Davno je Venecija napustila naše krajeve. Ostavila nam je ponešto, po čemu se je možemo sjećati. Večernja procesija Velikog petka sa Svetim otajstvom, njihova je ostavština. Drži se do danas po dalmatinskim gradovima. Svrha joj je bila da bi nas Bog sačuvao od strašne bolesti kuge. Harala je po našim dalmatinskim krajevima. Uveli su je u imotski Mlečani, dok su zapovijedali našim krajem. U procesiji su sudjelovali „fladelanti“. To su bili javni pokornici. Zaodjeveni u crne mantije, prekrivena lica, nosili su teške križeve, napunjene kamenjem. Drugi su kroz ruke povlačili duge štange. Uklopili bi se u procesiju. Redovito se nije znalo tko su. U Imotskom je, već prvom polovicom prošlog stoljeća, nestalo fladelanata. Sve do danas u procesiji se nosi Sveto otajstvo ulicama Imotskog. Do 1930. godine išlo se oko jezera, Pjacom do kavane, uza skaline gornjom ulicom do krčme Šime Poštenjaka. On je i u toj procesiji nosio križ. U prozor svoje gostionice stavljao je bocun vina. Kad bi se primakao, napio bi se, jer toliko će dobiti krvi, koliko vina popije. Tako se gata sve do danas. U tu procesiju dolazili su Proložani, Vinjančani, Mošćani. Prozori su iskićeni gorućim svijećama, uz putove gore ćulci od luga i petroleja. Nije bilo električne rasvjete. Bratimi su s upaljenim svijećama. Tako i drugi vjernici. Išlo se u dvoredu. Općinska policija je držala red. Od krčme Šimine skretalo se prema Pazaru, Pjacom do kavane pa u crkvu. Od 1930. godine procesija je s Pjace išla prema Pazaru i okolo, kuda ide i danas. U procesiji se pjevalo „Puče moj“. Svaki Imoćanin osjećao se počašćenim, ako se je mogao uključiti u jedan od dva kora. Znalo se posebno dolaziti u Imotski, da se može zapjevati u procesiji „Puče moj“. Imoćani imaju svoju posebnu ariju. Jedan je kor ispred Svetootajstva. Pjeva „Puče moj“. Drugi je daleko naprijed. Taj odgovara „Smiluj se meni, Bože!“ – u istom tonu.
Završetak je u crkvi. Dok svećenik drži na oltaru Sveto otajstvo, pjevači su podijeljeni u dva kora sa strane oltara. Pjeva se „ Ispovjedite se“. Druga strana, u zajednici s cijelom crkvom, odgovara „Jer je preveliko milosrđe njegovo!“ Zanos i osjećaj se ne može opisati. Partizani nisu dozvoljavali procesije Velikog petka u Imotskom. U drugim mjestima jesu. Večernju su u početku, iza rata, dozvolili. Nagovorena omladina iz đačkog doma napala je procesiju riječima, pogrdama i tvorno. Nije se više držala.
U našoj hrvatskoj državi, za procesije Velikog petka, nema više zabrana. Obnovile su se s većim žarom.
U Prološcu su, ponovno uveli, jutarnju s križem, od Gospe do svetog Mihovila. Lijepa imotska jutarnja procesija s križem nije doživjela obnovu. Zamijenila ju je procesija na Cvjetnicu. S Topane, s blagoslovljenim maslinama ide u crkvu svetog Frane. Obnovila se je u Imotskom večernja procesija sa Svetootajstvom. Ponovno odzvanja našim ulicama „Puče moj“ iz stotine grla, a crkva odjekuje od pokorničkog psalma: „Jer je preveliko milosrđe njegovo!“ Točno onako kako su to činili stoljećima predci, stari Imoćani.
Fra Vjeko Vrčić – iz knjige fra Vjekin vijek