Mnogi od nas, riječju, slikom ili svekolikom angažiranošću nastojimo oteti zaboravu i spasiti neizmjerno graditeljsko blago koje danomice propada. Vrijeme sve razara, tanji kamen, urušava krovove, kiša i jugo ispiru građevine, od pripeke puca kamen i vezivo, briše naša znanja kojima smo stoljećima gradili svoje svete zaklone i pragove preko kojih se u njih stupa glave malo pognute u poštovanju i pokornosti. Nestaju seoske prizemnice, pojate i obori – naša kamena gnjizda. Opisivanje i fotografiranje je jedan od načina kako se spašava graditeljska baština, ali ne jedini, svakako ne najmoćniji. Rijetki su etnografi pristupali tim malim udaljenim selima, danas bez stanovnika, iako pučko, seosko graditeljstvo zaslužuje jednaku stručnu pažnju kao i plemenitaške velike kuće u gradovima.
Seosko je graditeljstvo sačuvalo svoju gipkost, živost, neposrednost, u konačnici podatnost seoskom čovjeku i njegovim potrebama. Smještenost u prostoru, ali i činjenica da je nerijetko sam vlasnik sudjelovao u gradnji svoje kuće osiguralo je ravnotežu svrhe, oblika i načina gradnje. S tim su razlogom nastajala mala, oku ugodna sela i zaseoci povezani s okolicom u jedno tkivo, često zaklonjena od hladnih razornih vjetrova, zasjela u suncu i zavjetrini. Ljepota takvog ugođaja vidi se izdaleka, ona svojim smještajem asociraju na kamena gnijezda.
Opća zaostalost i privredne teškoće uzele su svoj danak, ipak, ove male cjeline odisale su estetski privlačnim rasporedom. Sljubljenost s krajolikom, sraslost prizemnica sa zemljištem, obojenost istim nijansama boja krajobraza (kamen se brao u najbližoj okolici) te vremenom poprimao istu patinu što je odavalo dojam sjedinjenosti s okolnim stijenjem kao da su njihov prirodni nastavak. Zaseoci, najmanje seoske cjeline, zadržali su krivudavost krajobraza, u potpunoj sukladnosti s ljudskom mjerom; narod svoj životni prostor gradi racionalno, štedljivo i svrhovito. Danas bismo rekli ekološki.
Bitno je istaknuti da se nikad nije gradilo (do danas) na obradivim površinama, stoga je selo uglavnom bilo zbijeno pod kukovima, stijenjem i obroncima brda, iako za to postoje i drugi razlozi poput obrambenih i slično. Kuće se u pravilu pokrivaju kamenim pločama s otvorima za dim koji se ugrađuju u samu strukturu krova, a krov se premazuje vapnenim mlijekom koje ujedno odbija vrele sunčeve zrake u ljetnim mjesecima i zapunjava pukotine i spojeve na kamenim pločama kako se kišnica s krova ne bi slijevala u kuću.
Vapno je od davnina poznato kao priručni dezinficiens pa mu je i to bila svrha. Slobodni prostor između kuća uglavnom je bio zajedničko dvorište. Unutrašnjost kuća sastojala se od jedne prostorije pregrađene pleterom. Prozori su mali zbog zaštite od ljetne žege ali i zimske studeni.
Na pročelju je mnogih kuća volat ili bolta koja štiti ulaz u konobu od izravnog sunca. Iznad nje su stube za gornji kat. Solar i bolta su svojevrsni zaštitni znak dalmatinskih kuća. Zabat je često urešen trokutastim ili kvadratnim udubinama koje imaju ukrasnu svrhu ali su i mjesta gdje se gnijezde ptice. Kućice za ptice nebeske!
Tekst: Maja Delić Peršen
Foto: Luka Kolovrat