Pisati o kamenu pravi je izazov. Pomislit ćete – ništa lakše, pa barem kamena ima svugdje. Ali odakle početi i kako na nekoliko stranica teksta reći osnovne stvari o materijalu koji je obilježio povijest kao niti jedan drugi. Naime, još uvijek je gotovo cjelokupna scenografija unutar koje se odvijaju naši životi sazdana od kamena! Dakle – ima ga svugdje i u svim oblicima – a za ovu priliku izdvojit ćemo nekoliko priča koje će nas provesti kroz „kamenu povijest“ Imotske krajine.
Imotska prapovijest nam je još uvijek jedna velika nepoznanica. Unatoč činjenici da su upravo prapovijesni lokaliteti, u prvom redu stotine gradina (prapovijesnih utvrđenih naselja) i gomila (tumula-prapovijesnih grobnica) brojčano najzastupljeniji u arheološkoj topografiji Imotske krajine. Često ih nazivamo ilirskima, pokušavajući tako jednim imenom obuhvatiti desetke „naroda“ te većih i manjih plemena koji su u tim prapovijesnim vremenima nastanjivali ove naše prostore. U posljednjim stoljećima stare ere imotske prostore naseljavaju Delmati (ovčari, u doslovnom prijevodu). Kao i na čitavom Sredozemlju, i na početku imotske pra(povijesti) stoji suhozid – tehnika građenja u kamenu koja će ove prostore obilježavati kroz čitavu njihovu povijest. Sve ilirske gomile i gradine građene su u suhozidu. Potrebno je samo malo mašte da bismo zamislili suhozidne bedeme gradina od kojih su danas ostali samo široki rasuti nasipi. Pojedine gradine, kao Vitrenik iznad Ciste Velike ili Gradina iznad Lovreća, se izdvajaju svojim značajem ali i arhitekturom. One su u posljednjim stoljećima prije Krista dodatno ojačane tzv. kiklopskim bedemima, tj. bedemima građenim velikim kamenim blokovima – tehnikom koju Iliri preuzimaju iz grčke (helenističke) arhitekture. Suhozid je teška tehnika, zapravo najteža od svih tehnika građenja u kamenu. S druge strane, ako se nešto tako dugo zadrži u upotrebi onda za to mora postojati razlog. Pojednostavljeno govoreći – u suhozidu se vrlo brzo od kamena „neprijatelja“ kojega ima svugdje i leži neiskorišten, stvara kamen „prijatelj“ kojim se gradi zid, bedem, krov – što za posljedicu ima čišćenje prostora i stvaranje plodne površine u neplodnom kršu. Taj proces, i sve vezano za tehniku suhozida, se pred 50-ak godina gotovo izgubilo ali se polaganim koracima vraća u dalmatinske krajolike – otočne, obalne i zagorske.
Donekle zatvorene i često zaraćene ilirske zajednice stoljećima su živjele bez jačih vanjskih utjecaja. Međutim, dolaskom grčkih kolonista na srednjodalmatinske otoke i obalu te posebice širenjem rimskih interesa stvari se uvelike mijenjaju. Preko dva stoljeća trajat će pacificiranje ratobornih Ilira, posebice na pobunu uvijek spremnih Delmata. Godine 14. poslije Krista u Dalmaciju za carskog namjesnika dolazi Publije Kornelije Dolabela. Iako će se on ovdje zadržati 6 godina, ono što je tada napravio obilježit će ove prostore u narednih 2000 godina. Dolabela je započeo i dovršio gradnju gotovo 600 km cesta kojima je premrežio cijelu tadašnju rimsku provinciju između mora i Panonije. Pet cesta je započinjalo u Saloni a ona koja zanima nas je cesta koja je i danas žila kucavica Imotske krajine (unatoč gradnji autoceste). To je cesta koja od Trilja preko Ciste i Lovreća vodi do Imotskog te dalje za Hercegovinu. Njeni temelji i trasa su rimski a ona se nalazila na središnjem dijelu važne rimske magistrale kroz zaleđe jadranske obale koja je započinjala u Akvileji na sjeveru Italije i završavala u Dirahiju, odnosno Draču u današnjoj Albaniji. Odatle se kao Via Egnatia nastavljala prema Konstantinopolu/Carigradu! Do gradnje autoceste kroz imotski dio Podbiokovlja apsolutno niti jedan zahvat u prostoru nije na takav način obilježio jedno vrijeme i sva naredna stoljeća do naših dana. A ove godine točno je 2000 godina od Dolabelinog dolaska u Dalmaciju! U to vrijeme je zasigurno sagrađen i prvi kameni most preko Vrljike koji će kasnije dati ime čitavom selu – Kamenmost. Sudeći po natpisu iz Zavičajnog muzeja u Imotskom most je i obnovljen u vrijeme cara Marka Aurelija (161-180). Uz ceste su stajala brojna svetišta pa je tako jedno manje u Prološcu bilo posvećeno Trivijama – zaštitnicama putnika na križanjima! Kameni natpis iz tog svetišta danas se čuva u splitskom Arheološkom muzeju.
Praktični, kakvi su gotovo u svemu bili, Rimljani su nam osim cesta ostavili i brojne druge kulturne i civilizacijske dosege koje danas promatramo kroz različite aspekte bilo da su oni još uvijek prisutni ili ih tražimo u povijesnim, točnije arheološkim, slojevima. S njima nam je stiglo vapno – materijal koji se dobiva od vapnenca a koji je toliko promijenio gradnju u kamenu i opčenito da se ovdje toga gotovo uopće nećemo doticati jer bi nas to odvelo uistinu daleko.
Jedan od aspekata kroz koji možemo i moramo promatrati rimsku antiku je naravno i obrada kamena te kiparstvo u užem smislu. Iako još uvijek rijetki u odnosu na neke druge nalaze pa čak i skromni u odnosu na neke druge krajeve, arheološki nalazi rimske kamene plastike s ovih prostora pričaju uistinu posebne priče.
Početkom 1883. godine u splitski Arheološki muzej stigla je vijest o jednom od prvih, a i danas najznačajnijih arheoloških nalaza iz Imotske krajine. Jozo Župić kojega su zvali „Sinjanin“ u Postranju kod Prološca čuvao je jedan rimski reljef kojega je početkom te godine pronašao u „ točilima“ u kanjonu Badnjevice odmah ispod ruševina srednjovjekovne tvrđave. Iako malen (36 x 17 x 4 cm), a u usporedbi s drugim rimskim skulpturama i pomalo „neugledan“, prološki reljef Dijane – rimske božice lova prikazane s lukom u lijevoj ruci dok iz tobolca na leđima vadi strijelu s uz nogu joj je pas – jedan je najvrjednijih koje imamo. Zašto? Sredinom 2. stoljeća, jedan od tadašnjih stanovnika današnjeg Prološca, Tit Elije Mesor, ispunio je svoj zavjet Dijani tako da je u lokalnog kipara Maksimina naručio njen reljef i vjerojatno ga postavio u danas izgubljeno svetište. Naručitelj je, sudeći po svom imenu (Mesor), bio romanizirani Ilir-Delmat! On je je punopravni stanovnik carstva (s rimskim građanskim pravom) postao očito u vrijeme cara Hadrijana ili njegovog nasljednika Antonina Pija sudeći po drugom imenu koje nosi – Elije – s obzirom da je to gentilicij (ime roda) spomenutih careva. Međutim, za našu priču važniji je majstor za kojega znamo jedino da se zvao Maksimin a još važnija činjenica da je to jedini majstor-kipar s prostora rimske Dalmacije koji se potpisao na svoje djelo (osim dva kasnija imena iz Dioklecijanove palače čiju funkciju ne znamo). Dapače, on je jedan od rijetkih s područja čitavog Rimskog carstva koji je napravio takvu stvar. Iako lokalni majstor, Maksimin je donekle nadišao usku sredinu priučenih klesara te je posezao za uzorima, predlošcima i tehnikama koji su se tada koristili diljem velikog carstva. Njegova Dijana ima sve ikonografske elemente po kojima bi je bez problema prepoznali i da kraj nje ne stoji natpis. U svakom slučaju, Maksimin nam se na ovom spomeniku očitava kao vrlo samosvjestan i vješt majstor. Njegov potpis odaje i dozu buntovnosti – možda uperenu protiv neobičnog antičkog (posebice grčkog) vjerovanja da se treba diviti djelu ali ne i majstoru. Činjenica je da niti jedna od Muza – zaštitnica umjetnosti – ne predstavlja niti jedan vid likovne umjetnosti te da nam se iz toga razdoblja nije sačuvao niti jedan portret ili autoportret kipara poznatih iz drugih izvora. Priča o našem Maksiminu ide i dalje. Godine 1956. u obližnjim Sovićima (danas BiH), na prostoru koji je povijesno i geografski dio Imote, pronađen je nadgrobni spomenik djevojke Lupe. Nesretnica je, kako kaže natpis, živjela samo 22 godine a spomenik su joj podigli roditelji, otac Leo i majka Kvartila. I kraja njene glave ponovo potpis – MAXIMINVS SCULPET! Sve ono što smo prije rekli o njegovoj vještini i izražajnosti ovdje je otišlo i dalje. Spomenik Lupe je kvalitetniji i zreliji rad koji je gotovo iznimka u skulpturi antičke Dalmacije ali s brojnim uzorima u Rimu i na tlu Italije. Dapače, podizanje potpisa s dna spomenika (na Dijaninom reljefu) u gornji dio Lupinog spomenika očituje se i svojevrsna taština i izričita želja majstora da se istakne i pokaže svima.
Tradicija prikazivanja antičkih božanstava nastavlja se u Imotskoj krajini i tijekom 3. stoljeća. Iz toga vremena se u imotskom Zavičajnom muzeju čuva kameni reljef koji je dugo vremena bio uzidan u jednu kuću u Ričicama. Iako je znatno oštećen, na reljefu se jasno razaznaje razuzdana povorka Veselog boga (kako ga naziva jedan salonitanski natpis) – Bakha, Dioniza ili Libera – boga vina, plodnosti, zemlje, vegetacije, veselja. Liberov kult jedan je od najraširenijih na Sredozemlju a ovdje se on javlja uz lokalno božanstvo – bradatog i rogatog Silvana s kozjim nogama – zaštitnika šuma, izvora, stada i pastira te apsolutno najomiljenije božanstvo ilirskih plemena! Liber dominira sredinom reljefa s tirsom (štap ovijen bršljanom sa šiškom na vrhu) i panterom do svojih nogu. U pratnji su mu itifalični Silvani s rogovima obilja, aulistrije (sviračice frula), timpanistrije (sviračice bubanja), pastiri s jarcima na leđima, pratitelji s pladnjevima punim darova… Koliko je u njemu današnjih imotskih karnevalskih svečanosti? Ne aludirajući na drevnost imotskog karnevala čiji početak vjerojatno seže u 18. stoljeće, činjenica je da sve današnje karnevalske povorke možemo donekle usporediti s prastarim poganskim običajima pa tako i posredno s ričičkim reljefom starim gotovo 1800 godina. Središnji lik te povorke u Imotskom se, kao nigdje drugdje, naziva Bako (Bakho), on je okružen brojnim i bučnim pratiteljima, on je potentni ženoljubac, vinopija i zaštitnih vinara (…Ja sam Bako onaj stari kojeg štuju svi vinari… Za vinom mi srce vene, upitajte moje žene…), njegova himna pohvala je obilju (…Iće, piće za te svako obilno je pripravljeno i pečeno i vareno…) a iz nje doznajemo da Bako …učini mnogo puta od kraljevstva Kalikuta… što je gotovo direktna veza s Dionizovim trijumfalnim povratkom iz Indije (mistične zemlje onda kao i danas) – jednim od glavnih mitova iz Dionizovog ciklusa! „Velik Pan nije mrtav“ – uskliknut će Ujević!
Nastavak priče o kamenu kroz povijest Imote vodi nas prema nešto prizemnijim i konkretnijim temama. Naime, kada već spominjemo majstore klesare i dugu tradiciju, postoji jedan detalj na nekolicini kamenih antičkih nadgrobnih spomenika s prostora Imotske krajine koji vrlo brzo upada u oči promatraču. Svi iz te grupe, a radi se o nadgrobnim stelama, urnama (žarama) i/ili sarkofazima manjih dimenzija imaju osnovne značajke svoga tipa ili vremena u kojemu nastaju. Međutim, važan i uočljiv detalj jest bordura od stiliziranih listova koju nalazimo na stelama pronađenim kod crkve sv. Mihovila u Prološcu, manjem sarkofagu ili osteoteki Elije Viktorine s Crkvina u Cisti Velikoj te na nekoliko kamenih ulomaka s Crkvine pod Dikovačom u Zmijavcima. Bordura redovno uokviruje natpisna polja ili reljefe. Činjenica je da je ovakvu nalazimo gotovo isključivo na spomenicima iz Imotske krajine te da ona na njima traje oko 150 godina od kraja 2. ili početka 3. stoljeća do početka 4. stoljeća. Očito je kao takva prihvaćena od naručitelja i lokalnih klesara koji su je s više ili manje vještine uklesavali na nadgrobne spomenike. Jedan sličan primjer iz Rešetarice kod Livna govori nam možda i o širem utjecaju te „imotske radionice“ – pojavu koju ćemo ponovo zamijetiti tijekom kasnog srednjeg vijeka u umjetnosti stećaka! Ipak, od svih nabrojanih nadgrobnih spomenika s karakterističnom lisnatom bordurom najbolje je sačuvana, a ujedno je i najzanimljivija, stela pronađena tijekom istraživanja stare crkve sv. Mihovila na današnjem groblju u Prološcu. Stela je danas u imotskom Zavičajnom muzeju. Spomenik je negdje u 3. stoljeću podigla Lelija Kvinta za svog pedesetdvogodišnjeg muža Turanija Klemensa i sina istog imena koji je preminuo s 32 godine. I sve je na toj steli klasično rimsko osim jedne indikativne rečenice prema kojoj su njih dvojica prije smrti prepješačili germansku zemlju (…MULTA PERAGRASTI GERMANIMA TERRAM…) – Imoćani u Njemačkoj prije 1800 godina!!!
U našoj šetnji kroz kamene spomenike Imotske krajine stižemo do najvrjednijeg od njih i apsolutno najvažnijeg arheološkog nalaza s ovih prostora – dvostranom reljefu Mitre pronađenom također tijekom spomenutih proloških istraživanja. Mitra je drevno istočnjačko božanstvo izuzetno popularno u Rimskom carstvu, posebice među vojnicima i trgovcima. Krajem 3. i početkom 4. stoljeća Mitrin kult se toliko raširio da je postao ozbiljna prijetnja kršćanstvu – religiji koja upravo tada izlazi iz ilegalnog života! S obzirom da je kult bio prilično zatvoren a za žene i isključiv, vjerojatno i u tome treba tražiti razloge njegova nestanka. Mitraizam je i danas slabije poznat u odnosu na ostale antičke kultove. Središnji lik – Mitra – štuje se kao davalac svega života nakon što je žrtvovao (pra)bika čije životne sokove piju živa bića – zmija, pas i škorpion. Nakon te žrtve (tauroktonija – ubojstvo bika), za izmirene Mitru i Sunce u pećini se organizira božanska gozba na bikovoj koži. Upravo su te dvije slike prikazane na prološkom reljefu koji se očito mogao okretati oko osovine tijekom mitraičkih svečanosti. Izradio ga je lokani majstor nepoznatog imena vjerojatno tijekom 3. stoljeća. Ovaj put je kao materijal upotrijebljena muljika – lokalni mekani kamen. Spomenik (dimenzija 58 x 53 x 13 cm) su naručili domaći stanovnici, otac i sin Statius Ursus i Ursinus i posvetili ga Nepobjedivom Mitri! S obzirom da je ovakvih dvostranih reljefa na teritoriju Rimskog carstva sačuvan mali broj – prološki Mitra još više dobiva na važnosti!
U posljednjim stoljećima Rimskog carstva, kao dominantna religija učvršćuje se kršćanstvo. Rano kršćanstvo, posebice ono u vremenu od 4. do kraja 6. i početka 7. stoljeća svoje je tragove ostavilo i na prostoru Imote. Iako će ih u budućnosti možda biti još, četiri su lokaliteta iz ovih krajeva bez koji je nemoguće razmatrati ranokršćansku povijest, arheologiju i umjetnost u Dalmaciji – Crkvine u Cisti Velikoj, crkva sv. Mihovila u Prološcu, Crkvina pod Dikovačom u Zmijavcima te crkva sv. Stjepana u Gorici kod Sovića na teritoriju današnje BiH. U prvom redu, ovdje se radi o ostacima crkava među kojima se izdvajaju cišćanske Crkvine s obzirom na dugi vijek trajanja i bogatstvo arhitektonskih oblika od 1. do 9/10. stoljeća. Međutim, iako je osnovni materijal za gradnju u ovim prostorima oduvijek bio kamen, ovdje se nećemo detaljnije baviti arhitekturom ovih sklopova. Zanima nas njihova skulptura. Ona odreda pokazuje osnovne značajke svoga vremena i stila te lokalnih majstora. Veliki dio kamene skulpture rađen je od spomenute muljike dok se za one posebnije dijelove crkvenog namještaja koristi vapnenac. Mramor je bio rezerviran gotovo isključivo za oltar i njegove dijelove. Iz čitavog repertoara imotske ranokršćanske skulpture izdvajaju se dijelovi oltarne ograde (kapiteli stupova, pilastri i pluteji) sa zmijavačke Dikovače. Posebno je zanimljiv kapitel s volovskim glavama (za koje još postoji sumnja da uistinu potječu s ovog lokaliteta) na kojemu je urezan i natpis/grafit DOMUS DEI – Kuća Božja! Na sačuvanim ulomcima pluteja su reljefi za koje likovne paralele nalazimo diljem rimske Dalmacije – posebice u njenom dubokom zaleđu na prostoru današnje BiH. Na jednom od njih je očito prikaza starozavjetna pričao o Danijelu kojega Babilonci bacaju u jamu sa sedam lavova gdje ga nakon šest dana nalaze živog. Značenje ovog motiva je mnogostruko – od jame kao pakla sa sedam smrtnih grijeha preko simbola čistilišta do prefiguracije Krista koji izlazi iz zapečaćenog groba!
Govoreći o starozavjetnim prikazima na ranokršćanskim spomenicima nemoguće je zaobići jedan sa samog zapadnog ruba Imotske krajine – iz Grabovca. U kuću Tadić, preko puta grabovačkog groblja i župne crkve Male Gospe, uzidano je nekoliko ulomaka ranokršćanskog kamenog namještaja – pilastri s tipičnim križevima, stupići isl. – od kojih se izdvaja jedan pilastar s dvostrukim prikazom Adama. U gornjem dijelu pilastra Adam je gol i još uvijek je u raju a uz njega je natpis ADDAM NUDUS PARADISO (Adam gol u Raju). U donjem dijelu je prikazan nakon prvog grijeha – obučen i okružen sudbonosnim zmijama uz natpis ADDAM PARADISO EJECTUS (Adam iz Raja izbačen). Za pretpostaviti je da je morao postojati i drugi pilastar s prikazom Eve. Reljefi su klesani „naivno“, u stilu drevne narodne umjetnosti koja se proteže kroz čitavu povijest ovih krajeva i koja se vrlo teško mijenja bez obzira na promjene u društvu i religiji!
Nažalost, arheološki nalazi predromaničke, starohrvatske, kamene skulpture iz ovih krajeva su još uvijek skromni. Na nekoliko značajnijih ulomaka, osim karakterističnog troprutastog pletera, nije sačuvano niti jedno ime hrvatskih kneževa, kraljeva ili lokalnih župana. Daleko od toga da ti ulomci nemaju svoju povijesnu vrijednost. U prvom redu oni s već spominjanih lokaliteta u Cisti Velikoj, Prološcu i Gorici. Dikovača u Zmijavcima, sudeći po izostanku pleterne skulpture, nije doživjela obnovu tijekom ranog srednjeg vijeka. Međutim, jedan drugi sretni nalaz stoji na samom početku priče o Imotskom kao upravnom središtu ovih krajeva. Pretpostavljamo da je na mjestu današnje imotske tvrđave Topane stajala i prapovijesna gradina – jedna u nizu značajnih gradina na sjevernim padinama Imotsko-bekijskog polja. Međutim prvu utvrda, kao začetak budućeg naselja, ovdje je vjerojatno podignuta tijekom 9. ili 10. stoljeća. U njoj je bilo sjedište županije koju bizantski car-kroničar Konstantin Porfiriogenet (945-059) naziva – IMOTA! Tijekom svoje povijesti imotska je tvrđava doživjela brojne pregradnje ali i devastacije. U razdoblju od 1973. do 1983 godine odvijaju se radovi na obnovi Topane. Nažalost, arheološka istraživanja su tada izvedena samo u manjoj mjeri. Ipak, najznačajniji nalaz je ulomak predromaničkog pilastra s pleterom koji je kao spolija bio uzidan u vrata na južnom bedemu. Taj komad skulpture najjasniji je pokazatelj o životu na Topani u 9. i 10. stoljeću i dokaz da je već unutar ranosrednjovjekovne utvrde postojala i crkva. Drugi značajni nalaz je natpis na bosančici iz 15. stoljeća! Sudeći po svojoj intonaciji – Ase pisa Radić Milanovič, velebrižan Bože pomozi meni grešnome – moguće ga je dovesti u vezu s opasnostima koje je u drugoj polovici toga stoljeća nosila turska prijetnja. Svakako, na njemu nam je po prvi put u kamenu sačuvano ime stanovnika tvrđave i „Grada na gori“.
Imotska krajina do sada nije dala velika djela romaničke ili gotičke umjetnosti. Skromni i stilsko upitni klesarski radovi, kao glava uzidana u desnu stranu dvorišnih vrata prološke crkve ili grb pronađen na Studencima (danas u Franjevačkoj zbirci u Imotskom), ostavljaju mogućnost za djelovanje majstora relativno upućenih u romaničke odnosno gotičke umjetničke kanone. Razorni turski prodori u drugoj polovici 15. stoljeća te višestoljetna osmanska uprava odnijeli su svoj danak. Ipak, ovi su krajevi tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka izuzetno živi. To su pozornice srednjovjekovnim hrvatskim i humskim velikaškim obiteljima poput Nelipića, Kosača, Radivojevića-Jurjevića. Teritorijalno je Imota tada manja nego danas. Njen zapadni dio (Cista, dio Lovreća) pripada velikoj župi Radobilji sa sjedištima na Zadvarju i u Katunima, jugoistočni dio (dijelovi Zagvozda i okolice) je na teritoriju župe Gorske sa sjedištem u Vrgorcu. Ipak, iz tog vremena sačuvani su spomenici po kojima su ovi krajevi najpoznatiji, spomenici koji su možda i najoriginalniji dio hrvatske srednjovjekovne baštine – STEĆCI – a Imotska krajina dio je njihovog matičnog prostora. Stećak je nadgrobni spomenik koji označava jedan ili više grobova. Kao forma stećak može biti ploča, sanduk i najupečatljiviji sljemenjak a u posljednjoj fazi svoga razvoja i tzv. križina. Na ovim prostorima nastaju tijekom 14/15. i početkom 16. stoljeća. Stećci na sebi pokušavaju spojiti kanonsku umjetnost srednjeg vijeka i onu već spominjanu narodnu umjetnost baštineći pri tome i neke starije, prapovijesne i antičke tradicije. Veliki broj imotskih stećaka nalazi se uz glavnu komunikaciju kroz ovaj dio dalmatinske unutrašnjosti tj. na potezu od Biorina preko Ciste i Lovreća do Krivodola. Ovi lokaliteti (njih desetak) kao da za uzor imaju rimske nekropole koje također nastaju uz prometnice. Lokalitet Velika i Mala Crljivica u Cisti Velikoj sa svojih stotinjak stećaka i sedam bunara nastalima uz prapovijesne gomile (tumule) je vjerojatno najveći i najzanimljiviji u Hrvatskoj s obzirom na svoj kontekst i razvoj. Zato je i predložen za UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Dio groblja je „plemenita bašćina“ vlaške obitelji Kustražić koja se spominju 1436. godine u Zakonu za Cetinske Vlahe a čiji su pripadnici, supružnici Herko i Vladna, pokopani pod stećcima na Crljivici. Natpisi na njihovim stećcima, uklesani u bosančici (čirilici), odraz su pismenosti koja je tijekom srednjeg vijeka zahvatila široke slojeve pučanstva u jadranskom zaleđu. Sa jednog takvog natpisa na velikom sljemenjaku na lokalitetu Kamenjak/Mramori na Lovreću doznajemo da je pod njim pokopan …Vukoje, Radmila Bogdanića sin.., koji je poginuo …vojujuć… za svog gospodara nepoznata imena, da su tada stećak nazivali bilig te da je upravo taj bilig izradio kovač Jurina – jedini potpisani kovač (majstor klesar) na stećcima u Hrvatskoj. Jurinina radionica najbolje je proučena radionica stećaka uopće, te danas prepoznajemo faze njenog razvoja tijekom prve polovice i sredine 15. stoljeća kao i utjecaj koji je imala na tzv. sljemenjake dalmtinskog tipa. Prostor na kojemu djeluje ta radionica i prostor njenog utjecaja je zapravo fascinantan – od rubnih tj. sjevernih dijelova Poljica (Bisko) i zapadnih strana Cetinske krajine (Voštane, Strizirep, Budimiri) preko gotovo čitave srednjovjekovne Radobilje i Imote do okolice Duvna i Ravanjskih vrata nadomak Kupresa.
S obzirom na veliki broj lokaliteta (gotovo 80), izrazito bogatstvo reljefa, način na koji ih „majstori – kovači“ upotrebljavaju te pojavu pojedinih tipova stećaka danas nam se i na području Imotske krajine polako kristalizira nekoliko „radionica“ i kovača koje djeluju na prostorima pojedinih sela. Istovremeno utječu jedni na druge razmjenjujući iskustva i prilagođavajući se željama i mogućnostima naručitelja stećaka. A naručitelji su za postavljanje jednog ukrašenog sljemenjaka te financiranje čitavog pogreba u 14. i 15. stoljeću morali izdvojiti pozamašnu svotu srebra koja bi im osigurala grobnice i u raskošnim crkvama gradova na obali. Od spomenutih lokalnih radionica trebali bi izdvojiti onu zagvošku s karakterističnim malim sljemenjacima jače zakošenih strana te spiralama i volutama kao dominantnim ukrasima pored uobičajenih križeva, prikaza lova i kola. Manja radionica velikih sanduka ukrašenih spiralama i prikazima kola u kojima su pojedinci „spojeni“ križevima djeluje na području Slivna. Na području Ciste, Lovreća, Rastovca (ali i obližnjih Trnbusa u Poljicima) nalazimo ploče na kojima su prikazi pokojnika koji drže visoko uzdignute križeve ili su cijele gornje plohe ploča ukrašene ukrštenim kopljima, križevima i sveprisutnim polumjesecom (mladim mjesecom) i zvijezdom. Pojedini primjerci stećaka se uistinu izdvajaju bogatstvom reljefa. Tu prije svega mislimo na visoki sanduk na postolju u zaseoku Rudeži u Vinjanima Donjim, sljemenjake kod Peza u Lokvičićima i kod prološkog mosta na kojima su prikazane utvrde s kulama ili pak na jedan od najvećih stećaka na ovim prostorima u zaseoku Luetići u Župi na kojemu je prikazan ideal srednjovjekovnog viteštva – sv. Jure koji ubija zmaja i oslobađa zatočenu djevojku!
Ovi fascinantni kameni spomenici dio su i sve popularnije nematerijalne baštine. Put koji stećak prelazi od kamenoloma (koji je u pravilu u blizini) do groblja u narodnoj priči i pjesmi isprepleten je s maštom. Jedan od najljepših prizora koji predaja veže za stećke je i žena koja, dok čuva ovce i prede vunu, na glavi iznosi stećke, jednog po jednog, od istaknutih vrhova brda do groblja. I tako devet stotina godina. Tri stotine godina kao cura, tri stotine kao žena, tri stotine kao udovica. Na kraju biva pokopana pod stećkom pod kojim je posustala! Tako je i sa stećkom sa Zaranča, zapadno od Zagvozda: …Ona poni ploču na Zaranču, ovce pasuć a kudilju preduć…
Ovim sumarnim nabrajanjem fenomen stećaka je samo blago dotaknut a oni sami ostaju neiscrpna tema za generacije budućih arheologa, povjesničara umjetnosti, antropologa, etnologa, jezikoslovaca, konzervatora…
Slično je i s sljedećim razdobljem imotske, i općenito hrvatske povijesti (odnosno historiografije) – vremenom osmanske uprave koja je ovdje trajala oko 220 godina! U jeziku, toponimiji i legendi Turci su i danas izuzetno prisutni a znanstveni radovi koji će detaljnije obrađivati ovaj dio naše povijesti tek trebaju nastati. Materijalni ostaci ovog razdoblja, posebice oni u kamenu, su nešto rjeđi. Sada je vrijeme da se okrenemo i arhitekturi – posebice jednom tipu stambene arhitekture koji se tijekom 17. i 18. stoljeća razvija u Imotskoj krajini i obližnjim prostorima (Hercegovina, Vrgoračka krajina, Makarsko primorje, Radobilja, Poljica). Radi se o samostojećim kulama pravokutnog ili kvadratnog tlocrta (iako ima i okruglih), debelih zidova a izvorno pokrivenim krovom od kamenih ploča. Kule imaju dva ili tri kata s drvenim međukatnim konstrukcijama dok zadnji kat može završavati i kamenim ili sedrenim svodom. Kako je to bio običaj i kasnije, na zadnjem katu se formirala kuhinja. Ulaz u kule se najčešće nalazio na visini prvog kata a pristupalo mu se pokretnim drvenim stepenicama. Kasnije su ti ulazi spušteni u prizemlje ili su do ulaza preko manje balature vodile kamene stepenice. Prozora u prvoj fazi gradnje kule nije bilo već su to bile uske puškarnice. Do otvaranja prozora dolazi kasnije. Ne radi ovdje o običnim kućama već o kućama koje su istovremeno služile i kao mali fortifikacijski objekti s obzirom na nemirni život na mletačko-turskoj granici a kasnije radi sve češće pojave hajduka i ostalih razbojnika. Gradnja ovakvih objekata zadržala se dugo nakon odlaska Turaka s ovih prostora. U jednoj od njih, ali u Vrgorcu koji je najpoznatiji po ovakvim kulama, rodio se i Tin Ujević. Nažalost, imotske kule nisu tako dobro sačuvane ali su zasigurno odigrale veliku ulogu u formiranju tradicijske arhitekture u kamenu na ovim prostorima. Jedan od najvećih stajala je nekada na Perinuši i od nje se preko Vrljike protezao niski kameni most na gotovo 30 lukova – rimski, srednjovjekovni, turski? S obzirom da nam srednjovjekovna (stambena) arhitektura nije sačuvana u tolikoj mjeri (osim utvrda u Imotskom, Badnjevicama, Ričicama i Lovreću), stambena arhitektura 18. stoljeća izuzetno je važna u proučavanju razvoja arhitekture u Dalmaciji općenito. Posebice pojedini stambeno-gospodarski sklopovi ( još uvijek utvrđeni) kao što je onaj popova glagoljaša u zaseoku Vuletići na Dobranjama s kapelicom sv. Ivana Nepomuka i datacijama pojedinih objekata godinama uklesanim u kamene nadvratnike (1785-1797). Ili sklop stare župne kuće na „Ćemeru“ u Zagvozdu čije se najstarije gradnje mogu datirati i u 17. stoljeće. Inače sama riječ „ćemer“ općenito označava kameni luk ili svod i turskog je podrijetla (kemer) te je vrlo česta u govoru Imotske krajine
Još jedan vid arhitekture datira se vrlo često u vrijeme osmanske uprave i nakon nje. Radi se o bunarima. U prostoru bez stalnih tekućica, osim Vrljike koja teče kroz Imotsko-bekijsko polje, bunari (čatrnje i lokve) osnovi su izvori pitke vode za ljude i stoku. Gotovo svi su zidani u tehnici suhozida gdje su često korišteni i blokovi impresivnih dimenzija. Tlocrtno su najčešće kružnog oblika s ili bez pristupnih stepenica i s neizostavnim izdubljenim kamenim koritima iz koji se napajala stoka. O njihovom održavanju i načinu upotrebe brigu je vodila cijela seoska zajednica kojoj su pripadali – posebno o onima koji nisu presušivali ni za najžešćih suša. U obliku u kakvom ih danas zatičemo, nastali su vjerojatno tijekom 17. i 18. stoljeća ali se pojedini sigurno koriste od prapovijesti. U one vrlo dobro poznate, kao što je skupina od njih sedam na Crljivici u Cisti Velikoj, ugrađeni su i stećci. Iako je uz stepenice jednog od njih čitljiv datum – 1779 NA 28 M(arča) – na obližnjem bloku sačuvana je godina 1618. što gradnju ili uređenje bunara vraća u prošlost preko 160 godina. U 17. stoljeću, točnije 1661. godine, uređuju se bunari u vrtači Trnovac u Zagvozdu. O važnosti svih ovakvih bunara i lokava svjedoči i činjenica da su tijekom mletačko-turskih ratova koji su obilježili drugu polovicu 17. i početak 18. stoljeća bunari bili jedna od glavnih meta tih sukoba, odnosno mogućnost njihovog zagađenja i trovanja što je trebalo oslabiti nadolazećeg neprijatelje (s bilo koje strane)!
Kao osobitost ovih krajeva su i seoske crkvice koje se grade još tijekom osmanske vladavine. Crkve sv. Luke na Kamenmostu sagrađena još 1705. godine (na temeljima ranije crkve) kako je to uklesano na kamenom bloku iznad glavnih vrata – dvanaest godina prije odlaska Turaka iz Imotskog. Kao građevni materijal tada su upotrebljeni stećci. Isto kao i za kasnije građene crkve u Grabovcu, na Svibu i u Slivnu.
Za razliku od njih, zagvoške crkvice – Velike Gospe, sv. Križa i Svih Svetih – sve odreda nastaju u prvoj polovici 17. stoljeća – nekoliko desetljeća prije negoli će Turci napustiti ove krajeve! Repertoar bosaničkih i latiničnih natpisa iz tih crkava (grobni i posvetni natpisi) predstavlja uistinu „arhiv u kamenu“ Imotske krajine, posebno dodamo li im već spomenute natpise s imotske tvrđave i sa stećaka.
Odlaskom Turaka u kolovozu 1717. godine započinje novo razdoblje u povijesti ovih prostora. Imotski ostaje njegovo središte te se počinje razvijati kao grad. Njegov najstariji dio nastaje još u kasnom srednjem vijeku i osmanskom periodu na prilazu tvrđavi na tzv. Bazani (trgovištu) na kojoj treba tražiti začetke, danas nažalost nestalih, „imotskih srida“ – pazarnih dana srijedom! Grad se tijekom 18. i 19. stoljeća širi niz padine jugozapadno i zapadno od tvrđave, dobivajući pri tome karakterističan izgled primorskih gradića s brojim stepeništima – skalinima – i arhitekturom u kojoj prevladava kamen kao građevinski i dekorativni materijal! Takav izgled, unatoč brojim problemima, grad je zadržao do danas te je ostao najbolje sačuvana urbana cjelina u unutrašnjosti Dalmacije.
Prostrana seoska područja krajine također doživljavaju novi procvat, vidljiv posebno u uređenju poljoprivrednih površina na padinama brda gradnjom terasa i pristava. Tu oživljava, zapravo nikada ugasla, suhozidna gradnja kao tehnika čuvanja malobrojnih plodnih površina kako od erozija tla tako i od brojnih stada. Vezani za raspodjelu i uređenje zemljišta su i prvi katastri koje izrađuje još Mletačka republika a koji će austrijska uprava 30-ih godina 19. stoljeća dovesti u formu kojom se služimo i danas.
Napredak se ponajviše očituje u arhitekturi seoskih crkava. Jedna od rijetkih crkava koja je do nas stigla u gotovo neizmjenjenom stanju i s čitljivim fazama razvoja od sredine 18. do početka 20 stoljeća je i crkve sv. Ante na Svibu. Srećom, crkvu je mimoišlo „postkoncilsko preuređenje“ 60-ih godina 20. stoljeća s kojim je npr. u spomenutoj crkvi sv. Luke na Kamenmostu nestalo 5 oltara! Crkva na Svibu građena je 40-ih i 50-ih godina 18. stoljeća. Njen kameni glavni oltar nosi stilske oznake baroka pa je stoga jedan od rijetkih sačuvanih u ovom dijelu dalmatinskog zaleđa. Međutim, ono što je dodatno izdvaja je i karakterističan potpis njenog graditelja. Naime, na kamenom bloku uzidanom u stražnji zid crkvene apside s njene vanjske strane isklesan je reljef ispunjen različitim kristološkim simbolima – kratica IHS na kojoj je križ s titulusom i natpisom INRI, ranjeno Srce Isusovo, rascvjetalo cvijeće te godina 1755. Gotovo identične reljefe nalazimo na staroj crkvi sv. Duha na Lovreću, crkvi Uznesenja BDM u Katunima, crkvi Uznesenja BDM u Podgrađu, zvoniku Gospine crkve u Tugarima, crkvi Gospe od Pojišana u Splitu, ogradnom zidu groblja kod crkve sv. Jakova u Cisti Velikoj. Iako o njemu još uvijek znamo vrlo malo, trenutačno pretpostavljamo da se radi o potpisu graditelja i kipara Matije rodom iz Omiša (Matija Kirigin?) koji je 40-ih i 50-ih godina 18. stoljeća radio na svim ovim crkvama a na staroj (porušenoj) prološkoj crkvi sv. Mihovila ostavio svoja najbolja djela. Radeći na gradnji ili popravku te crkve, „Kirigin“ je isklesao i zaglavno kamenje s reljefima ljudskih glava od koji se ona s tekstom o gradnji danas čuva u Franjevačkoj zbirci u Imotskom a druga slična uzidana je lijevo od ulaza u dvorište prološke župne crkve. Možemo li mu pripisati i veliku rozetu od muljike nekada uzidanu u staru crkvu a koja nosi odluke jednostavne pučke umjetnosti „lineranog i geometrijskog“ izraza kakav susrećemo na preostalim starim nadgrobnim križevima seoskih grobalja? Još jedan majstorov potpis je i na preslici stare župne crkve sv. Duha na Lovreću. Svakako, on tako ulazi u niz „imotskih“ majstora-klesara koji su svoja djela i potpisali. Njima bi mogli pribrojiti i graditelja prezimenom Kekez (očito rodom iz obližnjih Katuna) koji se nekada u 18. ili 19. stoljeću potpisao i isklesao poduži tekst na bosančici na „Mešeljinoj kući“ u zaseoku Jurčevići na Studencima! Slično je i s graditeljem koji 1786. godine gradi malu kapelu sv. Ante na Vitreniku iznad Krstatica te na njoj ostavlja svoj potpis – M(ajstor)? MATE DOMLAN.
Možemo li njemu pripisati podizanje barem dijela sklopa obitelji Domljan u imotskim Poljicima, na kojemu je majstor-graditelj pokazao izuzetnu pa i danas zavidnu vještinu obrade kamena i zidanja kamenom. Kuće su građene od većih grubo klesanih kamenih blokova od kojih se ističu oni na balaturi i pročelju istočne kuće koji su pažljivo spojeni uskim fugama (sljubnicama) gotovo bez veziva. Upravo ta istočna kuća izdvaja se iz cijelog sklopa svojom originalnošću i činjenicom da ju je graditelj „projektirao“ tako da iz svakog njenog dijela može pristupiti do vode u čatrnji! Sve kuće obiluju kamenim detaljima – od žlijeba za kišnicu preko mnoštva klupica, „ponara“ (niša u zidu), puškarnica, kamenih pila do zakrivljene pune kamene ograde balature. Svi nabrojani elementi zapravo su uobičajeni, ali brojne pojedinosti i vještina izrade ovaj sklop čine jednim od najoriginalnijih u tradicijskoj arhitekturi Dalmacije. Inače, kao vrsni graditelji u kamenu i klesari Domljani su još tijekom 40-ih godina 18. stoljeća angažirani na gradnji stare crkve sv. Ane u Poljicima.
Slijedeće razdoblje, kojim ćemo i završiti ovaj kratki pregled imotskog klesarstva i obrade kamena, je i vrijeme gotovo čitavog 19. i samog početka 20. stoljeća. To je razdoblje svojevrsnog gospodarskog procvata ovih prostora.
Početak toga razdoblja obilježen je gradnjom ceste kroz južni, podbiokovski, dio Imote – pothvat koji se u čitavoj Dalmaciji nije ponovio od rimskih vremena. Proći će više od 200 godina kada će, u ovo naše vrijeme, gotovo istom trasom proći suvremena autocesta! Gradnja „Napoleonove ceste“, od 1806. do 1809. godine, i danas je u sjećanju puka ostala upamćena kao gotovo ropski rad od kojega nitko nije bio oslobođen, muškarci i žene jednako, po ljetnim žegama i zimskim studenima. S druge strane radi se o izuzetnom građevinskom pothvatu Šibenčanina Frane Zavorea. Njegova inženjerska vještina kao i sav trud brojnih lokalnih kamenara i običnih radnika najbolje se vidi na suhozidnim podzidima serpentina Turije – biokovskog prijevoja na gotovo 800 m n/m između Zagvozda i Župe – gdje su graditelji u litici isklesali i natpis o gradnji ceste. Nažalost, damnatio memoriae (doslovno – uništenje uspomene) koji kamene spomenike prati od rimskih vremena nije mimoišlo ni ovaj natpis pa je 80-ih godina 20. stoljeća obnovljen na novoj ploči. Franjevački samostan koji se započeo graditi s istočne strane prijevoja nikada nije dovršen. Austrija će u sklopu svoje gospodarske reforme ovih krajeva nastaviti s gradnjom i popravkom cesta, ali i mostova (most u Prološcu, Jovića most u Vinjanima Gornjim, zmijavački i runovićki mostovi u Imotskom polju itd.)
Druga polovica 19. stoljeća te sam početak 20. stoljeća u arhitektonskom smislu je obilježen gradnjama u kamenu koje će dati svojevrsni prostorni pečat Imotskoj krajini. Od 1863. do 1881. gradila se samostanska i župna crkva sv. Frane u Imotskom. Jednostavni neoromanički oblici čine je i danas najmonumentalnijom crkvom Imotske krajine. U istom stilu završena je 1901. godine župna crkva sv. Mihovila u Prološcu, po nacrtima Čirila Metoda Ivekovića jednog od najpoznatijih arhitekata ali i konzervatora tog vremena. Ono što vjerojatno nije bio dio Ivekovićevog projekta sačuvano je u kamenom ogradnom zidu crkve gdje su na blokovima uklesana imena svih donatora i pojedinaca koji su se istakli prilikom gradnje crkve – od tadašnjeg biskupa, provincijala i župnika, preko civilnih upravitelja do mnoštva običnih ljudi od kojih su se neki dali i prikazati na skromnim reljefima uz svoje ime.
Na crkvi sv. Roka u Vinjanima Donjim, građenoj između 1875. i 1882. godine, stapaju se jednostavne neostilske karakteristike s arhitekturom seoskih crkvica Imote. Natpis koji se danas čuva u sakristiji crkve govori nam o starijoj crkvi koju su mještani podigli 1815. godine kao zavjet sv. Roku zaštitniku od kuge koja je u to vrijeme harala ovim krajevima. Jednostavnost je osnovno obilježje i ostalih crkava iz tog vremena: sv. Ane u Poljicima, sv. Ivan u Ričicama, sv. Jakova u Cisti Velikoj , sv. Petra u Cisti Provo, sv. Ilije na Studencima. Pojedine crkve (Svi Sveti u Zmijavcima, Gospa od Karmela u Runoviću), posebno u onim župama kojima upravljaju fratri imotskog samostana, za uzor u oblikovanju glavnog pročelja (rozeta, dva lučna prozora) i jednostavne unutrašnjosti imaju crkve starijih samostana na obali (Živogošće, Zaostrog) odnosno katedralu sv. Marka u Makarskoj. Manje bogata sela proširuju svoje stare crkve iz 18. stoljeća (Srce Isusovo u Krstaticima, Svi Sveti u Slivnu) ili uz njih počinju graditi zvonike (Medov Dolac).
Veliki broj ovih crkava oprema se kamenim i mramornim oltarima iz različitih radionica od koji se ističe splitska radionica Pavla Bilinića – apsolutno najznačajnija klesarsko-kiparska radionica s kraja 19. i početka 20. stoljeća u Dalmaciji. U njoj svoje „kamenarsko“ školovanje počinje i mladi Ivan Meštrović!
Kao jedan od rijetkih javnih spomenika sačuvan iz toga vremena s prostora Imotske krajine ističe se i monumentalni kip Krista Kralja, postavljen 1901. godine na istočnoj strani mosta u Prološcu, djelo poznatog altarista i kipara Josipa Bariškovića.
A kao kuriozitet navodimo i podatak da se u Imotskom 1849. godine rodio i veliki hrvatski kipar Ivan Rendić čiji je otac, Bračanin, tada kao građevinar bio na službi u ovom gradu.
Međutim , ono što će definitivno obilježiti obradu i upotrebu kamena na ovim prostorima, su velike javne gradnje iz druge polovice 19. i početka 20. stoljeća u samom gradu Imotskom. Zgrada Općine i Suda građene su između 1900. i 1916. godine a skladišta, upravna zgrada i menza Režije duhana u vremenu od 1888. do 1914. godine. I u jednom i drugom slučaju radi se o vrlo jednostavnoj arhitekturi i gradnji velikim kamenim blokovima – vacama. Na općinskoj i sudskoj zgradi je, uz domaći vapnenac, kao dekorativni kamen korištena crvenkasta sedimentna stijena – breča – i to oko prozora i na vijencima. Sličnu situaciji susrećemo na brojnim imotskim građanskim kućama. Ono što moramo ovdje naglasiti je količina obrađenih blokova ugrađenih samo u ova dva građevinska kompleksa. Posebno uzmemo li u obzir činjenicu da je vještom majstoru trebalo cijeli dan da dovrši jednu vacu a samo su izuzetno rijetki mogli obraditi i dvije vace dnevno.
Ovdje bi morali završiti šetnju kamenim stazama Imote. Kroz ovih desetak stranica približili smo se vremenu kada se tradicionalni materijali, u prvom redu kamen, počinju povlačiti pred modernim tehnologijama. Posebno u građevinarstvu. Rijetki su danas majstori koji znaju graditi u kamenu a oni koji bi od „ljutog“ vapnenca znali dobiti vapno i graditi s njim zapravo i ne postoje. Sjetimo se samo da su te vještine koje su nekada bile osnova svega ostaloga. O budućnosti umijeća obrade kamena, kamenoklesarstva pa i kiparstva sada je teško govoriti.
Međutim, dovoljno se samo osvrnuti oko nas da bismo zaključili da je povijest u kamenu duga, izuzetno trajna i vezana za sve aspekte ljudskog života. Pitanje njenog čuvanja, obnove i prenošenja znanja u budućnost stoji pred nama. To je borba koja samo na prvi pogled izgleda unaprijed izgubljena. Ali živa povijest koje smo se, kroz priču o kamenu, dotakli u ovom tekstu saveznik je radi kojega ne smijemo posustati.
Tekst: Ivan Alduk