Korizma je sveto vrijeme posvećeno na poseban način razmatranju Muke Isusove, ujedno je to priprava za veliki blagdan Uskrsa. Korizma je riječ latinskog porijekla. Označuje vrijeme od četrdeset dana. Vjernici kršćani provode ga u postu i molitvi. Svaki kraj to izvodi na svoj poseban način. Imotska krajina ima svoje običaje i načine, kako se korizma provodi. Korizma obuhvaća šest korizmenih nedjelja. Posebno je značajna šesta nedjelja, koju narod naziva Velika nedjelja, a u bogoštovlju službeno se zove Sveta nedjelja.
Korizma započinje Srijedom pepelnicom. Vjernici dolaze u crkvu, svećenik posiplje glave blagoslovljenim pepelom govoreći: “Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti.” Župnik sačuva pepeo za prvu nedjelju, radi onih koji nisu mogli doći u srijedu. Neki znaju uzeti malo pepela u crkvi i “pepelati” u kući bolesnike i nemoćnike. Pokladne zabave završavaju na pokladni utorak u ponoći. Nekada je u Imotskom zvonila “manja rola”. Davao se znak velikim zvonom da se pojedu mrsne hrane i da se prestane sa zabavama.
Na Čistu srijedu, kako se drukčije naziva Pepelnica, započinje post. Na taj dan je strogi “post i memrs”. Svi ukućani jedu nemrsnu hranu i to se naziva nemrs. Post je nešto drugo, odrasla punoljetna čeljad jedu samo jednom na dan do sitosti. Ostali obroci moraju biti manji. Neki vjernici čitavu korizmu “žežinjaju”. Znači čitavu korizmu ne uzimlju mrsnu hranu. Ne služe se ni “bijelim smokom”. To je hrana od jaja i mlijeka. Svi kršćani dužni su postiti i nemrsiti se u određene dane preko tjedna. Redovito, to su srijeda, petak i subota. U našim danima ostalo je samo na petcima, iako mnogi kršćani drže i dalje strogi post u odabrane dane. Nekada se postilo i nemrsilo čitav Veliki tjedan. Mnogi kršćani od starine znaju sebi nametnuti kroz korizmu posebna odricanja: netko ne puši, drugi se odreče vina i slično.
Put križa posebna je pobožnost, koja se obavija u korizmi. U Imotskom, obavlja se petkom i nedjeljom. Na selima samo nedjeljom. Tu pobožnost voli narod Imotske krajine. Radi toga nagodi se da svaki član kuće dođe barem jedne nedjelje u crkvu. Pobožnost se vrši negdje prije nedjeljne mise, a negdje poslije. Svećenik vodi Put križa, idući od stajališta do stajališta, kojih ima 14. Vise po zidovima crkve. Na slikama su prikazani prizori iz Isusove muke. Vjernici idu sa svećenikom kroz crkvu, ustavljaju se kod svakog stajališta. U međuvremenu pjevaju pjesmu “Puna tuge Majka staše”. Redovito to čini župnik, a publika odgovara “Od žalosti Majko, sveta”. U gradu Imotskom uvijek se držao Put križa. Petkom ne bi bilo mnogo naroda. Kad se poslije Drugog svjetskog rata povećao Imotski trostruko, vjernici sa sela prenijeli su u Imotski svoju omiljenu pobožnost. U velikom broju dolaze petkom na Put križa. Pobožnost se popuni s propovijeđu. Redovito se izabere bolji propovjednik. U novim prilikama, opala je gradska pobožnost četrdesetodnevnog klanjanja Velikog tjedna. U najnovije vrijeme, neke su župe napravile stajališta Križnog puta vani u prirodi.
Sve do nedavno, često se pjevala po selima korizmena pjesma “Muka gorka”. Dok se obrađivala baština, pri proljetnom kopanju, čula se ta pjesma sa svih strana. Znala je odzvanjati u Imotskom po gostionicama.Sve do naših vremena svuda su se u korizmi izbjegavale javne zabave i veselja. U kućama se više molilo. Vjenčanja su pošto spojena s pirovima, zabranjena.
Veliki tjedan posebno se slavio. Na nedjelju Cvjetnicu prije mise, župnik bi blagoslivljao grančice maslina ili lovorike. U srijedu prije Cvjetnice, kupe se na Pazaru u Imotskom. Prodavaju ih primorci. U gradu Imotskom neki naprave ptičice iz srčike smokvinih grana. Njima okite maslinove grančice. U neko vrijeme pojavili su se vijenci od maslina lijepo složeni i okićeni cvjetovima od papira. Poslije mise nose se na grobove. Sve do posljednjih vremena sastali bi se svećenici u pojedinim župama radi uskrsne ispovijedi. Bili su podijeljeni u grupe. Ostajali su kod župnika po tri dana. Ispovijedalo se jutrom i poslije podne. Otkako su nadošli automobili, to se pojednostavnilo. Svećenici, kolege, vraćaju se kućama na konak. Većinom se ispovijedi obave prije Cvjetnice. Iznimka je grad Imotski. Vjernici obave uskrsnu ispovijed prva tri dana Velikog tjedna. Prva tri dana Velikog tjedna po seoskim crkvama nije bilo ništa posebno. Župnici su većinom opremali bolesnike i starčad. Pratio ih netko od ukućana. Nosio bi “feral” u kojem je gorjela voštanica, a na vrhu je pričvršćeno zvonce. Župnik u misničkoj nošnji, nosio bi na prsima Svetootajstvo. Pratilac upire prstom u zvonce, koje upozorava prolaznike da kleknu. Otkada su došli automobili, to se više ne čini. Župnik s autom, može kroz jedno jutro opremiti skoro sve nemoćnike. Sad je sve drukčije. U svakoj župi vrše se svi propisani obredi, kroz sva tri dana u poslijepodnevnim satima.
U gradu Imotskom sve do nedavno, na Cvjetnicu, župnik bi izložio Sveti sakrament na velikom oltaru. Vjernici su dolazili “čuvat uru”. Na zvoniku, svakog sata, znakom velikog zvona davan je znak, da je prošla jedna ura. Tako bi trajalo 40 sati. Vjernici su se izmjenjivali u klečanju i molitvi. Svetootajstvo bi se “sahranilo” uvečer s velikom pobožnošću. Sakupili bi se muškarci i molili Davidove psalme. Slijedila je propovijed izvanrednog propovjednika. Mješoviti zbor ispjevao bi psalam “Smiluj se meni, Bože”, pučki pjevači i čitava crkva završavala je obred pjevajući pokorničku pjesmu “Prosti, moj Bože”. Crkva bi bila dupkom puna. Sve se to pojednostavnilo, poslije Drugog svjetskog rata. Došljaci sa sela unijeli su u crkvu svoje običaje.
Veliki četvrtak nekada je bio blagdan svećenika i Bratovštine Presvetog sakramenta. Bratimi su dobivali novu svijeću, zajedno sa svećenicima prisustvovali misi i zajedničkoj pričesti. Na Veliku srijedu u Imotskom se pjeva Kneževića Gospin plač. Veliki petak poseban je blagdan za sva imotska sela. U svim župama drže se procesije s križem. U gradu Imotskom ugašena je dolaskom komunista na vlast. Počimala je u crkvi na Topani, a završavala u župskoj crkvi. Procesije Velikog petka u imotskim župama su godišnji događaj. Velika je čast nositi križ. Svaka procesija ima određeni put, koji se ne smije mijenjati. Točno je određeno, gdje se zaustavi, na kojim se mjestima posebno moli. Pjevaju se pjesme o Muci Isusovoj. Pjevači se zovu “kantači”. Sačuvana je starinska melodija kod većine župa. Donedavno su se držale u jutarnjim satima. Sad su uključene u redovite crkvene obrede Velikog petka, koji se drži poslijepodne. U gradu Imotskom od pamtivjeka drži se večernja procesija s Presvetim. Ustanovio ju je makarski biskup Nikola Bijanković u doba velikih kuga, koje su morile narod. Imaju pokornički karakter. Nekada su u njima nastupali javni pokornici, obučeni u crno, nosili su kamenje u velikim šupljim križevima, duge štange provučene kroz rukave i slično. Pjevaju se pokorničke pjesme. U Imotskom, velike skupine muškaraca, razdijeljene u dva kora pjevaju „Puče moj“ i „Smiluj se meni, Bože“.
Prve procesije išle su kroz ulice starog Imotskog, danas prolaze po većim ulicama grada. Veliki broj vjernika sudjeluje u toj pobožnosti. Imotski komunisti, za vrijeme svoje vladavine, nisu dozvoljavali ni jednu procesiju van crkvenog dvorišta. Obnovila se, kad je hrvatska dobila svoju slobodu.
Fra Vjeko Vrčić – iz knjige “Fra Vjekin vijek”
Foto: Braco Ćosić