Kad je čovjek mlađi, pred njim je širok svijet i mnoštvo putova, a konji mu brži neg’ samari, pa je kozmopolit, internacionalist i poliglot. Mali mu je cijeli svijet: svi su mu ljudi braća, obišao bi egipatske piramide, posjetio bi Machu Picchu ili Palmiru, putovao bi i na Mjesec, na Mars kada bi bilo karata.
Svatko, a osobito mlad čovjek stalni je putnik što kuša dohvatiti nedohvatno. A za sve to vrijeme mu zavičaj ostaje u nekoj mutnoj i dalekoj izmaglici. A onda u nekim godinama, počne ga gušiti i raznositi ta bjelosvjetska širina, obzor mu se počne sužavati, vraća se k sebi, u svoj narod, u svoj rod, u svoj kraj, u svoj zavičaj, u svoje selo, u roditeljski dom. Tamo ga dočekuje mnoštvo nepoznanica s obje strane praga. Tamo počinje potraga za prošlošću, prošlošću vlastite obitelji i roda, naroda, a ona (prošlost) se počinje pokazivati zanimljivijom od budućnosti, jer u njoj se nešto dogodilo, premda ne znamo ni kada ni kako ni gdje ni komu.
Na jednom svom davnom putovanju prema Splitu, prema Zagrebu, prema bilom svitu, vozač autobusa, Mate Mrsni, upita me i prejednostavno i preteško pitanje dok prolazismo uz stećke na Budimiru: – Mali, koliko ti znadeš o stećcima?
Zatečenost i intenzivan sram podignu mi se u obraze svjedočeći koliko je to malo, o tome a i koječemu drugom. Tada sebi obećah: jednom ću… kad stignem… kad bude vremena…!
Nastavih putovati za tragom svoje sudbine, za djetinjim snoviđenja i iščekivanjima, pa vidjeh i three sisters na Blue Mountain i Machu Picchu, Laponiju i Kuala Lumpur… uvijek se vraćah natrag u zagrebačku javu, gdje se je skrivala sfumato sjena kamenih stećaka, stalno se nadvijajući nad mene. Pa čak i sam napisah skromnu zbirku pjesama s naslovom Stećak, (ime zbirki dade akademik Stamać, inzistirao prijatelj Ante i poslušah ga, zbirčica čak bje nagrađena nagradom Ružica Orešković kao, gle neskromnog mene, najbolji prvijenac te neke godine)!
Nakon mnogo godina, kad sjenke moje mladosti postadoše puno kraće a sjenke očajna tragača sve duže, sjetih se onog besramnog pitanja vozača autobusa, Mate Mrsnoga, i poželjeh bar jedan dan posvetiti stećcima. Obiđoh Radimlju kod Stoca, Dikovaču na Bublinu, Pisak, Pištet i Veliku Gomilu na Budimiru, Pezine kuće u Lokvičićima, u Imotskim Poljicima “Grebine” ispod Kujundžića kuća…pročitah »Bullettino di archeologia e storia Dalmata« don Petra Kaera, kao i stručni rad Lovre Katića, čitah i Klaića, Cattalinicha… pročitah i “kamenog spavača” najvećeg Maka Dizdara…
Gleda me Stećak dok titraju ornamenti, arkade, stilizirani ljiljani prelaze u križeve, koplja i trozubi smjeraju u nebo, vlastela i običan puk pod njim napokon izjednačeni! Simboli: polumjesec, svastika, malteški križ i zvijezda šestokraka, mletačka, turska, franačka ili Anžuvinska, jednako kao i bosanska dominacija postaju jednakima u miru zemlje…! Kotromanić, Šubić, Nelipić i Kurjaković, Tvrtko i Kosača, Vlasi i Martolozi, handžar i sablja krivošija rasuše se u vremenima povijesti, događala se razna »rasuća Hrvatske« (in desolatione Croatie) piše na jednome grobu u crkvi sv. Ivana u Trogiru… Rasulo se i mnogo drugoga!
Zato mirno zatvaram oči i odmah začujem:
– Ase ležit bar…b… Blagoje… Tu, gdje ti zastade i gdje sada stojiš, putniče, sretan počiva čovjek koji na moje lice ovu poruku davno uklesa. Čitaj je, putniče! I tvoje vrijeme je tek svjedok što svojim dahom stazama života kroči. Znaj, putniče, osuđen si i ti na čekanje dok opet proklija zrno pšenice nad kojim je on prignut i umoran izgovarao molitve za kišu, za sunce, za nebesa. Molitve za pamćenje, molitve za sjećanje, molitve stoput ponavljane slugama zaborava. Zastani putniče, prigni se, čut ćeš vile i anđele dok pjevaju elegične pjesme i trpke napjeve, jugovina ih potom odnosi gore u planinu, tamo ih snjegovi grle, umivaju jutrom i podnevom, vuci ih tamo slušaju, pamte ih i noću ponavljaju.
Zastani putniče, prigni se, poslušaj vile i anđele dok pjevaju o nekim sretnijim vremenima. Bura ih fijucima grli i potom odnosi na pučinu, tamo ih zapjenjen val ljulja kao uspavanku liječeći čežnju mornara i vjeru brodolomnika. Skuplja vrijeme zrnca nade koje ti more želi oteti!
Zastani, poslušaj pjesmu! Ja razabirem te iste zvuke, koji ti zvuče gubitnički sjetno i u očaj te vode, pa ih nanovo, kao savršen skladatelj, za tebe ugađam u melodiju svečanu što hita svom krešendu! Da te zanos odvede na obasjan put u visine! Ne žuri, zastani, ne boj se sjena, putniče!
Zastani i znaj, nije isti čovjek koji drvo posadi kao onaj koji se pod drvom odmara!
Otvaram polako oči, sretan, presretan i odlučan! Vraćati se! U mladost, u zavičaj! A u ušima mi nježno odzvanja daleka pjesma! Prkosna od sna!
Ona poni ploču na Zaranču / Ovce pasuć, a kudiju preduć/ Bože mili, čuda velikoga! Trista godin mlada carovala, / Trista godin mlada nevova1a / Trista godin mlada udovala!
Znaj, moj dobri putniče: uvijek kad proljeće dođe i moje bi kosti htjele negdje ići
za nekim slatkim mirisima tajnih, strasnih i novih ljubavi. Oh, kad bih mogao koraknuti natrag svaki novi dan bi bio novi život!
Znao bih ja sve putove i imao bih krila za odletjeti u nebeske visine. Na svakom bi raskršću bili smjerokazi koje čuvaju nebeski anđeli, da putnici zemljom niti zvijezde nebom nikada ne zalutaju.
I znaj: nije isti čovjek koji drvo posadi kao onaj čovjek koji se u sjeni drva odmara.
Tekst: Nedjeljko Kaveljević
Foto: Luka Kolovrat
