Imotski je stoljetni gradić. Poznat je bio na daleko za vrijeme Turaka, Mlečana, Francuza i Austro-ugarske. Takvim ga je učinio prirodni položaj. U svoje vrijeme bio je važan u svjetskoj politici, a uvijek istaknut po svojim prirodnim rijetkostima. Te ga i danas čine glasovitim.
Ovih dana mogli smo gledati na njemačkoj televiziji preko satelita pa i na francuskoj, geološke iznimnosti Crvenog jezera. Stranci pamte mjesto po njegovoj estetskoj uređenosti, po prirodnim ljepotama. Nekada im upadnu u oči posebne osobe. Ponesu ih u pameti i zasjene im sve ostalo lijepo. Takvih „ kampiuna“ imao je i Imotski. Kroz ravnih četrdeset godina gosti su se vrtjeli oko gostioničarke Pere Marendić. Nitko nije došao u Imotski, a da nije upoznao tu simpatičnu, jaku, debelu ženu. Umrla je 4. siječnja 1949. godine. S njome je otišao odjek vremena koji je na svoj način ostavio pečat gradiću Imotskom.
Imotski sve do najposljednijih vremena nije imao ploče s imenima ulica. Nije to ni trebalo. Svatko je svakoga poznavao. Ulice su udaljile Imoćane. Ljepše je bilo kad su bili u jednoj cjelini. Danas tako ne može biti. Ipak su se poznavali dijelovi grada: Jezero, Pjaca, Pazar, Ulica Mile Vukovića, Ligutića, Ispod volta, Bazana, Đirada, Bilušine…
Glavni dijelovi bili su Pjaca i Pazar. Pjaca se protezala od Modrog jezera do Vrčića kuće. Pazar od Đamonjine kuće do Vučemilovića. Danas je Pjaca Ulica Ante Starčevića, Pazar- Trg Stjepana Radića.
Pjaca je bila prohodna za vozila. Njome su prometovali karovi i automobili. Nisu mogli autobusi radi Vrčića kuće. U pravom kutu odatle se zakretalo uz uzbrdicu prema Pazaru. Općina je željela odsjeći ulični brid te kuće, kako bi mogla prolaziti veća vozila. Vlasnik nije dopustio. Oštetio bi se dućan i stan. Poslije Drugog svjetskog rata napravilo se stubište. Konačno se to sredilo kad se sedamdesetih godina uređivala Ulica Stjepana Radića. Pjaca se nasipala tucanikom. S obje strane bila je obrubljena fasadama. Na više mjesta izdubljene su lokvice za ljetno napajanje pasa. Slične rupice imali su i kućni pragovi. Poslije Drugog svjetskog rata Pjaca je cementirana. Najposlije je dobila današnji izgled. Kamene ploče pretvorile su Pjacu u lijepu sredozemnu gradsku ulicu.
Za vrijeme Austro-ugarske, stajalište poštanskih kočija – diliđenca bilo je na Pazaru. Kad dođoše autobusi, prebacilo se na Pjacu.
Nedaleko Modrog jezera nalazila se gostionica Pere Marendić. Svi odlasci i dolasci putnika događali su se pred njom. Vlasnik je bio Frane Marendić, rođen u Imotskom 1885. godine. Zvali su ga „Gondola“. Otac mu se doselio iz Sinja. Godine 1887. oženio se Imoćankom Anom Pušić. Dugo je živjela i bila poznata radi osobitog jezika. Simpatična starica, prolazeći ulicama, zajedljivim je jezikom držala u napetosti sve prolaznike. Dugo se u Imotskom znalo dobacivati: „Ista si Marenduša!“ „Gondola“ je oženio Peru Kvasinu sa Zadvarja. Dogodilo se to 1908. godine. Po vanjštini bili su prava suprotnost. Ona visoka, debela, široki gorostas, on mršav povisok. Živjeli su u ljubavi i slozi. Pera je vodila posao u gostionici. Bila je rođena za to. Malo je tko znao onako vješto obrađivati goste. Najprije njezina debela pojava svraćala je pozornost. Mio pogled i slatke riječi budili su povjerenje. Prigodno je znala gosta poljubiti. Fra Ćiro Ujević, kao mladi student, pratio je provincijala Cikojevića na autobus. Čekaonica je bila u Perinoj gostionici. Ružno vrijeme, posebno jezerska bura, prisiljavala je putnike da se sklone. Ušli su i fratri. Pera je pokazala pažnju prema fratrima, pristupila i poljubila mladog klerika. Provincijal prekori fra Ćiru: „Mali, kako to?“ Posramljeno je odgovorio: „Tako Pera drži običaje bez zle namjere!“ Gosti su bili zadovoljni Perinim postupkom i njezinom hranom. Činovnici, samci, preplaćivali su se na njezinu hranu. Bilo je i drugih gostionica u Imotskom, ali Perina je bila posebna. Njezin Frano „Gondola“ nije se mnogo petljao u ženine posle. Po naravi je sklon šalama. Jedne godine na poklade namazao se medom pa prilijepio perušine. Drugi put u rukama je držao visoku trstiku s bombonima na udici. Išao je pred Krnjevalom. Vješto je vladao udicom na koncu, dok su djeca poskakivala, boreći se za bombon…
Perina gostionica dugo je vremena bila u staroj kući. Pred Drugi svjetski rat prešla je u novosagrađenu kuću sa sjeverne strane ulice. Postala je hotelčić. U lijepom suvremenom prizemlju odvijao se život. Na katu, u nekoliko novih soba, moglo se udobno prenoćiti. Tko je jednom posjetio Perinu gostionicu, nije nikada zaboravio debelu gostioničarku. Znali su navratiti i župnici. Posebno je bila poznata hercegovačkom svijetu. Svršio rat, preuzeli vlast. Bilo je nezgodno fratrima u Hercegovini. U Čitluku je, gvardijan, dobri naivni fra Viktor Nuić. Čovjek mu kupio u Stolcu june, kako bi prehranio fratre, a i sirotinju koje je bilo na pretek. Optužili ga. On je već prešao u samostan na Humcu. Došao musliman ispitivati optuženog. Naivni se fra Viktor prepao. Većina je fratara po zatvorima. Uza nj je okretni fra Serafin Dodig. Pita musliman podatke. Fra Viktor kaziva. Pita Musliman: „Žena“, fra Viktor šuti. Pomogao fra Serafin: „Piši, Pera Marendić!“ Dugo se to prepričavalo.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Perina gostionica bila je sastajalište svih vojski. Talijana, Nijemaca i partizana. Tako je moralo biti, jer je bila najljepša i na istaknutu mjestu. Pera se snalazila. Uvijek koliko šaljiva i prijazna, toliko i oprezna. Ostala je u sjećanju važna zgoda iz ratnih vremena. Nijemci se spremali za odlazak. Pročulo se da će minirati nekoliko istaknutih zgrada u Imotskom. Među njima sud i općinu. Pera je molila za milost. Partizani su mobilizirali sve sjemeništarce i bogoslove. U Perinoj gostionici nespretnom bogoslovu Hvarske biskupije opalila puška i na mjestu ga ubila. Narod priča da gostionice nemaju sreće. Dogodilo se i Perinoj gostionici. Jedinac sin s obitelji odselio iz Imotskoga. Obje je kuće prodao. Stara je redovito bez stanara. Gornja, nova lijepa zgrada, uvijek je zatvorena. Oplakuju grijehe pijanaca, psovača, koji su se i bez krivnje gostioničara, zalijepili za zidove negdašnjeg lokala. Danas ljudi prolaze ispred Perinih kuća. Malo se tko sjeća Pere i „Gondola“. Zaboravilo se što je nekada značila Perina gostionica. Malo tko pamti da je tu dugi niz godina bilo autobusno stajalište. Danas bi se reklo autobusni kolodvor. Najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u krajini, pamte samo stariji susjedi koje je ona hranila u gladnim ratnim godinama. I dobrostojeće obitelji tada su bile potrebite komadića kruha. I danas znaju reći: „Pera Marendić, najdeblja žena velikog srca!“
Tekst: fra Vjeko Vrčić – iz knjige “Fra Vjekin vjek”