U nakladi Ogranka Matice hrvatske u Imotskom, svjetlo dana je ugledala peta knjiga Vesne Ujević „Anđeo Boje velikodušnosti“. Urednik knjige je Mladen Vuković, a lektor Petar Ujević. Knjigu možete nabaviti u knjižari ZAG Imotski ili u župnom uredu u Imotskom.
Predgovor knjige je napisao Josip Jović.
Iskreno poniranje u vlastitu i u našu dušu
Prvi sam se put s Vesnom Ujević susreo davnih godina, posredno preko malih ekrana. Branila je boje imotske gimnazije u jednom televizijskom kviz natjecanju hrvatskih gimnazija. Otada s vremena na vrijeme čujem za nju, pratim njezin rad i sada mi je došao u ruke rukopis njezinih pripovijetki, koji će postati knjigom. Zasluženo i s puno razloga. Dobro sam poznavao oca joj Tina, bio je neizmjerno ugodan čovjek, uvijek vedar, nasmijan i spreman na šalu i pripovijedanje, i nikako se nije uklapao u sliku nekog krutog šefa jednog poduzeća. Vesna se doimala introvertiranom i tajnovitom. Kaže kako ne voli putovati, jer je sav svijet u našim glavama. U ovim pripovijetkama s neobičnom iskrenošću i hrabrošću otvara nam vrata svoje duše, svoje tajanstvenosti i povučenosti, vrata tog njezina svijeta. Ovo poniranje u sebe, traženje sebe u nesklonom nam svijetu može se promatrati i kao psihološko-filozofski esej, a ne samo kao puko pripovijedanje.
Prolazila je autorica, saznajemo čitajući knjigu, kroz razna duhovna iskušenja, bilo je i lijepih i ružnih trenutaka, sumnji u druge i u sebe, očajavanja i zdvajanja, trpljenja i traženja smisla. Ali uvijek, u svemu tome kroz život putuje s dubokom vjerom u Božju prisutnost i sve što joj se dogodi, što joj se dogodilo i što bi joj se moglo dogoditi tumači i prihvaća kao Božju volju. Njezina religioznost nije obredno-običajna, nego duboko življena. I nije sebična. Mnogi mole samo za sebe, a ona moli za druge i daruje druge, daruje im ono što im može dati, daruje im ono što drugima najviše treba, daruje im osmijeh i suosjećanje, suosjećanje posebice s nemoćnima i bolesnima. Na jednom će mjestu gorko, ali istinito, zapisati kako je narod zbroj egoista, a egoizam duhovna kuga.
Sjećanje na djetinjstvo, na miris starih zadruga, na karamele, medenjaka i derneke, ili pak putovanje za Vepric preko Dobrinača, Medova Doca i Žeževice uz kamene spavače kao svjedoke prošlosti i prolaznosti, uz cvijeće, kupine i drinine, uz stare čatrnje, kapele i kamene kuće, koje pamte rađanja i umiranja, sve to djeluje nekako čarobno i bajkovito, kao traganje za izgubljenim prostorima i vremenima, iako nam je sve to skupa, ne tako davno, bilo svakodnevnicom.
Priče Vesne Ujević su ispisane, kako se zna reći, ženskim pismom, pismom osjetljivim, fragilnim i lirskim, s puno smisla za detalje. Protkane su ponekad smiješnim zgodama i anegdotama. Karakteri su ocrtani živo i uvjerljivo. Možda je banalno za nekoga tko piše knjigu, ali s obzirom na novinarsku i književnu praksu, nije suvišno kazati kako su tekstovi ispisani iznimno pismeno, bilo da je riječ o lokalnom, imotskom dijalektu, ili pak o standardnom jeziku. Primjetna je u njima, iako nenametljivo, zavidna opća kultura autorice.
Izdvojio bih ovdje zapis o legendarnom fra Vjeki koji je doživio duboku starost, koji je uvijek, kako ga opisuje Vesna, bio spontan i blizak ljudima, kojega su voljele generacije djece i mladih, rado dolazeći i navraćajući se kod njega. Brinuo se o samostanskom muzeju Imotske krajine, a ostavio nam je i knjige o imotskim plemenima i prezimenima.
Mogli bismo izdvojiti i hodočasnički putopis po zapadnoj Ukrajini, u prapostojbinu našega naroda, gdje i sada ljudi sebe nazivaju Bijelim Hrvatima. Taj je ukrajinski narod, bilježi autorica, tijekom povijesti bio izvrgnut okupacijama, ubijanjima, zatvaranjima, progonima i izgladnjivanjima. Zabranjivali su mu jezik i vjeru, ali je ostao rodoljuban i ponosan. Putopis je napisan 2001. Kako je tek aktualan danas, dvadeset godina poslije! I kako nam je sve to blisko.
Tko god pročita ove pripovijetke Vesne Ujević, zamislit će se i nad samim sobom i nad svijetom u kojemu živimo i uvidjeti ispraznost materijalnog i bit će, uvjeren sam, barem na trenutak, bolji čovjek.
Josip Jović