Svako godišnje doba ima posebne dane koje naš narod osobito pamti. Oko njih se vrti tijek našeg života. Često čujemo u razgovoru: dogodilo se o Božiću, bilo je to o Kalandori, išli smo o pokladim, putovali smo o Uskrsu, taman o svetom Anti, o svetoj Ani, o Ilindanu. Sastali smo se o Gospi, kući ćemo o Svim svetima… Svaki od tih nadnevaka ima svoje mjesto i u crkvi i na derneku. Imotski čovjek nikada nije udaljavao život od Boga. Redovito se, do podne, bivalo u crkvi, poslijepodne na derneku.
Poklade ili pokladni dani unosili su u naše kuće posebno raspoloženje. Njihovo značenje više se očitovalo u samom Varošu Imotskom, nego po selima. Znalo se je i po selima, tih dana malo mrsnije pojesti pa i koja kapljica više popiti. Ipak između dva rata (1918. – 1941. godine) tu nije bilo maškara. Rijetka su sela koja su se na taj način zabavljala. Slivno je prvo imotsko selo koje je počelo s maškarama. (Nažalost, do danas su se tu zadržale nepristojne maškare.) U varušu je bilo sasvim drugačije. Ondašnji Imotski skupio se oko Pjace ( sada ulica Ante Starčevića) i Pazara (danas zapadna trećina Trga Stjepana Radića). Bila je to jedna obitelj. Sastojala se od nekoliko bogatih gospodskih kuća, nekoliko obitelji srednjeg staleža. Upao je pokoji siromašak. Najsiromašniji, stanovali su oko Modrog jezera i oko Bazane. Poklade su svi slavili. Svatko prema svojim mogućnostima. Nije bila rijetkost da bi se tih dana svi ujedinili. Jedni bez drugih nisu mogli napraviti veselja i zabava, kakve su znale biti u našem varušu.
Poklade su vrijeme od Sveta tri kralja do Čiste srijede. Srce su im pokladna nedjelja, ponedjeljak i posebno utorak. Prema datumu, u koji pada Uskrs, pokladno je vrijeme duže ili kraće.
Stariji je svijet zvao to razdoblje „mesojeda“. Obilato se trošilo meso, za razliku od korizme. Držao se u prva vremena strogi post. U varušu bi se kroz čitavo to vrijeme organizirale zabave. Nekada se to događalo u „Hotelu Dunda“, a nekada po privatnim kućama. Sokolaši bi se kretali po hotelu, orlaši po kući Bepa Zena ili kod nekog drugog, kako bi se nagodili. Dok se nije sazidala orlana, orlaši su imali svoje sastanke u prizemlju samostana. Pošto se u samostanu nije moglo plesati, pokladnje svečanosti nisu se održavale u tim prostorijama. Svaki sastanak bio je vezan uz ples i „kapurale“. Bez toga nije bilo poklada. Maškare su bile obična redovita pojava tih dana. Trebalo je dobiti pismeno odobrenje od općinske policije za svaku maškaradu. Od djece to nitko nije tražio. Bogatije obitelji starale su se za posebne kostime, u koje su se maskirali tih dana. Nabavljali su se iz Splita, „morete“ (maske) za prikrivanje lica. Sve u gradskom stilu. Točno kako se to radilo u Splitu i drugim gradovima susjedne Italije. Sačuvane stare fotografije dočaravaju nam ondašnji bogati i ukusni stil imotskih maškara. Imućniji roditelji potrošili bi dosta, kako bi se istakla veličina i ljepota njihovih kćeri. Srednji stalež nalazio je maškaradnu opremu, prema svojim prilikama. Tu nije bilo velikog luksuza. Ipak uvijek se pazilo na ukus, ljepotu i pristojnost.
Glavne pokladne priredbe održavale su se u „općinskoj vijećnici“. U prizemlju je bila velika dvorana, iznad nje galerija oko čitave dvorane. Njome su se služili i sokolaši i orlaši. Sve su predstave završavale s plesom. U istoj su dvorani „krabuljni plesovi“. Ništa se nije moglo zamisliti bez glazbe. Sudjelovale su obje i sokolarska i orlovska. Kod sokolaških priredaba i plesova isticalo se bogatstvo. Bili su državno jugoslavensko društvo. Materijalna sredstva im nisu manjkala. Orlovske zabave organizirala je sirotinja. Većinom je to radništvo. Sve se okretalo oko samostana i nekoliko bogatijih obitelji. Posebno su se isticali; Zane Vučemilović, Vrdoljaci, Nikolići, Jeličići, Vrčići, Zenovi…Bilo je i činovnika stranaca, koji se nisu bojali sudjelovati u Hrvatskom katoličkom orlu. Za pokladne zabave kapelnici braća Šoići kod sokolaša, Bepo Zen kod orlaša, spremali su poseban repertoar. Kad se sazidala orlana (danas je tu muzej), orlaši su držali svoje pokladne priredbe u toj zgradi. Pošto je mladost tražila plesove nakon zabave, držao bi se ples u nazočnosti gvardijana, ali samo do ponoći.
Imotske poklade nisu se mogle zamisliti bez Kalandore. Tako naš narod naziva blagdan Svijećnica. Taj dan je prostrana imotska crkva prepuna vjernika. Pučku misu držao je redovito jedan svećenik. Drugi su bili u ispovjedaonicama. Da je netko bacio iglu, ne bi mogla naći mjesta na podu. Toliko bi se skupilo svijeta. Iz čitave krajine i susjedne Hercegovine, taj dan dolazilo se u Imotski. Do podne su u crkvi, poslijepodne na derneku „na Pazaru“. Duboko mi se zasjeklo u pamet čudno hercegovačko kolo ili ne znam kako bi to nazvao. Kroz masu naroda provlačila bi se vijuga sastavljena od mladića i djevojaka. Držali su se za ruke. Predvodio bi ih kršan mladić s crvenom kapicom na glavi, s dugom kosom oborenom, prema čelu. Okrenut je licem igračima, a leđima publici. Svi su u jednostavnoj narodnoj nošnji. Onako, kako se tada nosilo u našem kraju. Žure kroz masu. Svako malo zastanu. Na mjestu poskoče: Tram, tram, tram,… Osove se na jednu nogu, druga im dopre skoro do koljena. Sve u taktu. Žure naprijed. Svako malo ponavlja se „poskočica“. I varušani su spremali za ovaj dernek nešto posebno. Morao je Bako prošetati varušem. U malim zaprežnim kolima sjedio je Bako na bačvi od vina. Na stupićima visjeli su šljukovi od pršuta i drugi predmeti koji ukrašavaju konobe. (Bako je rimski bog pijanaca). Karić su potezali umaškarani ljudi. Oko njega su se vrtjeli Bakovi ortaci. U rukama su nosili bukare. Obilaze oni Grabovčušu, Šimu Poštenjaka i ostale krčme. Ne mimoilaze ni podrumare. Vraćaju se Baku. U njegovu bačvu izlijevaju dobiveno vino. Upućuju se s Bazane. Glavna je predstava među masom na Pazaru. Bako s pratnjom, sporo se provlači kroz masu. U određenim razmacima zastajkuje se i pjeva Bakova pjesma. Donio ju je iz Milana Jakov Dalera. Kao postolar, nastanio se u Imotskom početkom prošlog stoljeća. Sin mu Pavao, oženio je Maru Abaz iz Prološca. Čitava ta pantomima potječe od njega. Bako mora biti ozbiljna osoba, puna humora i dobra sluha za pjevanje. Započinje niskim glasom:
Evo dođe Bako k vami,
da ne biste bili sami
Ja učini duga puta
od krajeva Kalikuta.
Ortaci zborno odgovaraju:
Dobro doša stari Bako,
iće, piće, za te svako
obilno je pripravljeno,
i pečeno i vareno.
Evo tuka i gusaka,
evo s maslom uštipaka,
eto s mesom paveruna,
eto s maslom makaruna,
eto srne razvarene,
sirom, maslom začinjene,
i debelih kapunova,
i lovine još zecova,
i pršuta i salama,
nek se puni tvoja jama.
Bako njima odgovara:
Ja sam Bako onaj stari,
koga štuju svi vinari,
i štovat će sve bez mita,
dokle bude ovog svita.
Pratnja veselo pjeva:
Zato smo te pozdravili
i na bačvu postavili,
jer tvoj obraz dobro kaže,
dat od vina ništa draže.
Evo bačve vina cila,
da moš piti izobila,
a kad bude izručena,
druga ti je priključena,
Bako se obraća ženi koja ga prati:
Za vinom mi srce vene,
upitajte moje žene!
Žena se ljuti i viče:
„Jesi đavola popio. Svu si mi dušu poždera i poloka sa svojim prijateljima. Mene si i djecu u crno zavio!..
Bako se ljuti. Mirno otpjevava:
Ja sam Bako onaj isti,
koji vaše džepe čisti!
Zbor ljutito odgovara:
Da te u Milano vrag odnese,
jer ti prazniš naše kese!
Pokladna nedjelja imala je uvijek poseban program. Ako je nevrijeme omelo Bakovu povorku na Kalandoru, ona bi prošetala Varošom na pokladnu nedjelju.
Pokladni utorak poznat je po fritulama, uštipcima, kapuralima, gudicama, kokošima. I siromasi su se pripremali za pokladnu večeru. Poslije podne u povorci od kojih stotinjak maškara nosio se krnjeval. Pokladno društvo znalo ga je ukusno oblikovati od slame, robe, maske. Uvijek se znalo tko će ga na ramenima nositi. Pojedinci su pravili vragolije za veselje brojne djece. Jednom je Gondolo trstikom za ribu lovio djecu. Stavio bi na udicu smokvu ili bombon. Djeca su kao luda skakala, tko će što uhvatiti.
Središnja zabava bila je na skalinima. Netko čita Krnjinu oporuku. Od policije je pregledana. Puna je zajedljivosti, šala. Kad bi se prepoznalo nekoga, nastala bi graja, zvižduk i smijeh. Oporuka je uvijek predmet razgovora i dugo se prepričava. Krnje se zapali. Oči sviju uprte su na skaline, komentiraju se pojedine točke oporuke, dok Krnjina žena, prpajući po vatri, iza svega glasa nariče za svojim draganom.
Sutradan, na Čistu srijedu, žurilo se u crkvu na pepelavanje. Kućanice su i u varušu i po selima u lugu prale posuđe da se ne bi štogod mrsna priljepilo radi korizmenog strogog posta.
Tekst: fra Vjeko Vrčić – iz knjige fra Vjekin vijek
Foto: Gordana Radić (2010) Bako-imotske karnevalije