Najteže mi je, čini se, pisati o ljudima o kojima najviše želim pisati. Tisuće misli, riječi, osjećaja trče i naviru. Odjednom blokada. To su konkretne, istovremeno i posebne osobe o kojima bih voljela napisati najuzvišenije riječi i najdublje misli, a opet iskrene i jednostavne, kad ono, nekako ne ide.
Čovjek duboke starosti
U ove posebne ljude mog života ubraja se i fra Vjeko. Poznajem ga cijeli život, mislim da me upravo on krstio na blagdan svete Ane i Joakima (možda od tuda moja sklonost trećoj dobi). Prije trideset i kusur godina spremala sam jelo za njega i ujaka don Antu prilikom njegovih posjeta Svinišću. Dolazio je svojim slavnim fićom iz Vrgorca, gdje je u to vrijeme službovao. Kasnijih godina viđala sam ga u Imotskom. Pa ipak, doba koje njega definira i mene posebno povezuje s njim je njegova starost. Često se pitao zašto je Bog baš njega „obdario“ dubokom starošću i sam odgovarao na pitanje, vidjevši u pokori starosti priliku za davanje zadovoljštine i konačnog obraćenja. U početku devetog desetljeća znao se tu i tamo opraštati s nama očekujući skori susret s Gospodinom, pa je, nekako, s vremenom odustao od opraštanja u potpunosti prihvaćajući križ slabosti, nemoći i godina.
Živimo u vremenima, u civilizaciji kad je starost, bolest i sve slično „out“, smetajuće i nepoželjno s toga je Bog u našoj sredini providio fra Vjeku s dubokom starošću kao znak i svjedočanstvo mlađim generacijama jer, kako su se godine nizale, tako je njegova starost grijala posebnom toplinom i plijenila neposrednošću. U popodnevnim šetnjama, u ispovijedima, djeca i mladi su hrlili k njemu i on k njima.
Ispovjednik i tješitelj
S obzirom na njegov oslabljeni sluh bilo je veselih zgoda prilikom ispovijedanja koje su djeca prepričavala sa simpatijama i naravno nisu odustajali od svog ispovjednika. Jednom zgodom i moj se susjed ispovijedao kod njega. Ne sjećam se je li bilo za Uskrs ili Božić, svakako, gužva za ispovijed. Fra Vjeko u svojoj ispovjedaonici ispovijeda „na lijevo uho“ i red je kao obično kod oltara sv. Ante. Susjed sav sretan, ne znajući za red na suprotnoj strani ispovjedaonice, ugleda slobodno mjesto za ispovijed i klekne. Konta on svoje grije s jedne strane, a drugo čeljade s druge strane. Nakon odrješenja, namijenjenog onom na drugoj strani, susjed je otišao izmoliti pokoru sav zadovoljan što mu se posrećilo u tolikoj gužvi. Tako je fra Vjeko ne znajući (jer na desno uho nije čuo) ispovjedio dvojicu istovremeno.
Znamenit je njegov upit ženskim pokornicama (udatim) –„Jesi li naučila mučat?“.
Fra Vjeko je imao svoje redovne pokornike i ispovijedao je gotovo do posljednjeg dana. Kroz njega se u ispovijedi na poseban način očitovala ljubav Očeva. Fra Vjeki je uspijevalo istinski „podignuti“ pokornika. Njegova ispovjednička posebnost uvelike je proizlazila iz iskrene zainteresiranosti za ljude među kojima živi.
Na „našoj“ misi u sedam sati nije bilo puno ljudi. One uobičajene „sedmaše“ razaznavao je više po gestama, nego vidom. Ako bi se pojavio netko novi, pitao bi tko je, čiji je i na kraju bi se otkrilo da zna više o tim ljudima nego li ja. Tako me jednom prilikom pitao za mlađu gospođu koja je inače u to vrijeme prolazila kroz teško razdoblje i kad je povezao o kome je riječ, zamolio me da ju pozovem u sakristiju. Razgovarao je s njom, utješio ju i ohrabrio, a to nije izoliran primjer. Nije čekao da ljudi dođu k njemu, nego im je išao u susret. Omiljenost u narodu (tu se računaju i oni koji prakticiraju i ne prakticiraju vjeru) proizlazila je iz življenja s narodom. Bliskost s narodom nipošto nije narušavala njegov redovnički, svećenički habitus, naprotiv. Bio je spontan i iskren, nije se libio izreći svoje mišljenje, upozoriti na moguće pogreške i krivine, pa kome krivo, kome pravo. Po naški rečeno, bio je i “plave naravi, ali bi se brzo obratio“. No, to nije umanjivalo njegovu omiljenost.
Osim empatije i iskrenog zanimanja za malog čovjeka, imao je još jednu izuzetnu vrlinu: rasprave nikad nije uzimao zdravo za gotovo, ako bi nakon preispitivanja zaključio da nije u pravu, znao je to priznati i ispričati se.
Misnik
Starost, ispovijedanje, okrenutost narodu (čovjeku), ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, euharistja.
A Euharistija, za mene posebna priča. Priča o „našoj misi“. Počelo je mojim čitanjem pištule na misi koju je misio u sedam ujutro svakog radnog dana. Iz godine u godinu vid mu je slabio i tjelesne snage popuštale pa sam bila tu i za razne druge ispomoći. Prije nego nastavim, dužna sam objasniti izraz „naša misa“. Jednog jutra jedan je postulant zbog kašnjenja na prvu jutarnju misu došao na fra Vjekinu misu i stao do mene u klupu. Iz nekog je razloga fra Vjeko zaključio da je ovaj planirao čitati umjesto mene. Poslije mise ništa ne sluteći ušli smo u sakristiju za fra Vjekom a on se sav uzrujan obratio postulantu: “Šta se ti pekljaš, ovo je naša misa!“ Uvidjevši kasnije postulantovu uvrijeđenost ovim riječima pokušao je izgladiti nesporazum: „Nemoj se ti ljutit, ja sam samo tijo Vesnu malo podignit.“
Nije samo misa bila naša. Prilikom promijene liturgijskih knjiga, stara knjiga čitanja za pokojne zamijenjena je novom. Pod svoje stare dane, osobito zbog lošeg vida, teško se snalazio u novinama, pa se prvo jutro nakon promjene knjige, prije mise, nekako bespomoćno potužio: “Odnili su našu knjigu!“ Knjiga je srećom bila na drugoj polici te ju je od tada čuvao u svojoj ladici.
Ljudima oko mene Bog je štošta providio, obitelji, zaposlenja, kuće i aute, položaje i razne mogućnosti …, a meni je s fra Vjekom providio „našu misu“ i držim to proviđenje svojim velikim blagom. Služenje sluzi Božjem doživljavala sam kao poslanje i svim sam srcem u njemu sudjelovala.
U zadnjoj godini služenja mise fra Vjeko se opet našao u prilici „braniti moju službu“. Tom prilikom u posjetu samostanu bio je gospodin Frano, onako sav ubrzan, pomagao mi je po završetku Mise raspremiti oltar. Tako je to išlo par dana dok jedno jutro fra Vjeko nije reagirao: „Slušaj Frano, ti dobro služiš Misu ali nemoj nosat stvari, to je Vesnino!“ Barba Frano „ukor“ nije primio k srcu a ja sam osjetila neku veliku dragost zbog fra Vjekina zauzimanja za očuvanje „moje pozicije“. Niti sam prije, a po svoj prilici ni u buduće neću doživjeti ničije toliko zdušno zauzimanje za mene. Čak je i u intervjuu za TV Jadran rekao: “Jedna mi umjetnica ministrira.“
Služenje Svete Mise, za mene laika srž je svećeničkog zvanja. S toga me nije čudilo fra Vjekino nastojanje da do „posljednjeg daha“ živi srce svog poziva. Mučio se s raznoraznim pomagalima, povećalima, cjevčicama…, a kad više nije mogao otvoriti svetohranište, dijelio je Pričest od svoje velike hostije. Ako bi bilo više pričesnika, upozorio bi da može pričestiti samo šestero ljudi. Kad bi u redu za pričest ostao još netko (sedmi, osmi….), on bi bespomoćno podignuo ruke. U toj gesti je bilo i nemoći i predaje, isprike, obrane i znaka – „nema više“. Kasnije bi u sakristiji žalosno ponavljao: „Mogu samo šestero pričestiti.“
Ponekad bi pojedinci negodovali zbog poteškoća koje je imao pri služenju Mise, osobito kod čitanja. Sve te „ponižavajuće“ situacije je prihvaćao bez drame. Ako pojedinci nisu imali razumijevanja za njegov žar, Isus je imao i „držao mu stranu“. Možda će se netko narugati, nasmijati na tekst koji slijedi. Ili me optužiti za senzacionalizam. Ipak radi li se i o snoviđenju – Isus to može!!!
Jedno od mojih zaduženja tijekom Mise bilo je pozorno praćenje u slučaju da fra Vjeki bilo što padne ili se zaturi (povećalo, spužvica s mikrofona,…) kako bih blagovremeno priskočila u pomoć jer se sam nije mogao sagnuti. U ovom posebnom slučaju pala je posvećena hostija, ali nije dodirnula pod. Čim se fra Vjeko pokušao prignuti, Isus mu se sam vratio u ruke. To se dogodilo brže nego li sam se uspjela pomaknuti iz klupe. Fra Vjeko je nastavio misu kao da se ništa neuobičajeno dogodilo.
Razmišljajući o „našim misama“ tek sad uistinu uviđam njihovu posebnost i neka mi bolna čežnja prožima srce. Sve naše smiješno i tužno , planirano i neočekivano, slabo i jako, moć i nemoć, usredotočenost i rastresenost, sve je bilo u misi, za misu, mi kakvi stvarno jesmo, svako jutro nova „avantura“, iznenađenje, ostvarenje života u Isusu, čitanja koja govore i odgovaraju na pitanja…, rast ljubavi u Isusu Kristu, život u svom jedino relevantnom stanju – SADA.
Odlazak i ostanak
Ljubav kojoj je Isus posrednik i središte nadilazi sve druge vrste ljubavi, ona nikada ne prestaje, ni nakon smrti, jasno očitujući u životnoj svakodnevnici sve što sv. Pavao Korinćanima o njoj kaže. Zahvaljujući „našoj misi“, Isus mi je dao mjeru kojoj trebam težiti u svim ljudskim ljubavima (usporedim li ih s mjerom, istinitije je reći nedostatnim ljubavima). Ne znam jesam li ja bila dar fra Vjeki ali sa sigurnošću mogu reći da je on meni bio.
Još uvijek osjećam njegovu prisutnost u crkvi i ponekad bacim pogled prema staroj ispovjedaonici iako znam da je na puno boljem mjestu.
Volio je Božićno ozračje. Običavao je pratiti izradu jaslica s velikim zanimanjem. Na kraju, kad bi sve bilo gotovo, zajedno bi smo stali pred jaslice, on bi malo prokomentirao, postavio koje pitanje, ja bih upalila žaruljice… I, evo, dolazi prvi Božić bez fra Vjeke…
Mogla sam u ovom prisjećanju spomenuti još mnoštvo dogodovština, nabrojati njegove doprinose mjesnoj Crkvi i gradu, pisati o pregalaštvu u kulturi, pastoralu, o njegovoj druželjubivosti (što bi zahtijevalo puno više prostora), ali o tome mogu pisati drugi. Kroz sve te aktivnosti pripremao se, izgrađivao, oplemenjivao za stare dane jer, prema Božjem planu, koji je uvijek bez opiranja prihvaćao i slijedio, baš je starost bila njegovo posebno poslanje u svijetu kroz koje se do kraja ostvario. Onome što globalizirani svijet odbacuje i etiketira kao „out“, on je živeći promijenio predznak u „in“.
Vesna Ujević (tekst je iz 2014. godine)