U selima i zaseocima razasutim po obroncima nalazimo guvna (ponekad zvana i gumna), koji su nerijetko zajedničko dobro cijelog sela. Iako prijeko potrebni kao mjesto vršidbe žitarica poglavito pšenice, koristila su se samo jednom godišnje, a time su bila jedini zajednički gospodarski objekt. Naš kraj je bio žitorodan u reduciranom smislu jer se žito sijalo samo za potrebe jednog domaćinstva i rijetko je bilo viškova za prodaju. Danas su guvna izvan svake funkcije – niti se žito sije, niti ima konja za vršidbu. Guvna su se gradila na ravnoj površini mahom uz pojate, a promjer im je varirao od 5 do 10 metara. Najjednostavnija od njih imaju utabanu zemljanu podlogu sa rupom za stožinu u središtu, te su optočena podzidom građenim u suho, bez veziva.
U bogatijim selima gumna su bila potaracana kamenim pločama sa podzidom vezanim vapnenom žbukom. Prije vršaja zemljana guvna bi se dobro utabala, a ona popločana bi se očistila da se pšenica za vršaja ne onečisti. U narodu se vjerovalo da se prije vršaja ne smije ulaziti u krug guvna, a ako je za to i bilo neke potrebe, trebalo se prekrižiti jer se mjesto smatralo svetim. S njega je dolazila i glad i obilje u vidu kruha što je izazivalo strahopoštovanje. Uobičajeno je bilo da se vrši sa dva konja, jedan na kraćoj a jedan na dužoj uzdi kako bi se ubrzala vršidba, jer su se ljudi bojali ljetne kiše da ne bi smočila urod. Konjovođa bi se također prekrižio prije nego bi uveo konje u guvno, a ritam njihova kasa po polegnutim snopovima određivao je pucanjem biča ili škurje iznad konjskih sapi. Vršaj je u selima bio osobiti dan povezan sa spremanjem žita za zimu, a gdje je bilo žita nije bilo gladi.
U uvjetima kad je kišno nevrijeme prijetilo sazreloj pšenici koja još nije bila požeta, dopuštala se žetva nedjeljom i svecom kojim se danima nisu radili poljski poslovi. Danas su snena guvna postala turističkom atrakcijom i omiljenom metom fotografa, a ponekad se organizira vršaj za turiste i posjetitelje jer je riječima teško predočiti kako se sve to zbivalo. Prizor je uvijek upečatljiv osobito kad znojni konji upregnuti na stožinu kasaju u krugovima a konjovođa im upravlja kasom dok pljeva ispunjava zrak poput neke mistične koprene.
Tekst: Maja Delić Peršen
Foto: Luka Kolovrat