Suhozidi ili gromače nisu osobitosti samo naše hrvatske obale i zaleđa, nego ih baštine i druge zemlje: Cipar, Bugarska, Španjolska, Švicarska, ali je odnos koji mi na ovim kamenim bespućima imamo prema suhozidima je osobit, jer je kamen utaban pod našim nogama, po poljima, vrtačama i škrapama, planinama i brdima, u riječnim koritima i vododerinama opor, krut i surov, ali svejedno životonosan jer između stijenja i kamenja, u malim oazama zemlje otete kamenjaru, sve vrvi od života, rađa i daruje nas raskošnim plodovima.
Tisućama kilometara suhozida obzidan je naš svekoliki životni prostor, od kuća i pojata, pašnjaka, vrtala, putova, čatrnja, do grobova, našeg posljednjeg odredišta. Suhozid je sve omeđivao ali i poručivao do kuda se može, gdje je čija zemlja ili kamenjar, zaklanjao je od vjetrova, upada stoke u obrađene površine, a naša imotska zemlja kamenom rađa u izobilju. Od njega se gradilo sve što je bilo moguće izgraditi. Suhozidi su, nakon trogodišnje zakonske procedure, 2016. godine konačno dobili status nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske u modalitetu zaštićene tehnike gradnje, pa se od tada organiziraju mnoge radionice na kojima stari i već rijetki majstori podučavaju mlađe tehnici gradnje kako se ona ne bi zaboravila. Usporedo s time radi se otvoreni javni popis hrvatskih suhiodiza koji su prepoznati kao baštinska vrijednost čovječanstva. Ne smijemo smetnuti s uma da suhozidi pružaju utočište raznolikoj biljnoj i životinjskoj zajednici, tako u njima žive kukci, gušteri, pčele, žabe, pauci, mnoge vrste mahovina i lišajeva.
Samo zidanje se u stara vremena nije smatralo osobitom vještinom a nije bilo ni zahtjevno, iako svatko nije znao zidati suhozid, jer se gradilo s namjerom da potraje barem jedan ljudski vijek, a njegova visina morala je osigurati zaštitu u smislu da npr. ovce ili koze ne mogu preskočiti u vrt ili vinograd i pobrstiti nasade. Tehnika gradnje naziva se “u suho”, što znači bez žbuke i veziva, a građeni su različito, što je ovisilo o njegovoj svrsi i namjeni. Zidalo se “na dvije ruke” tj. zid je imao dva lica a sredina se popunjavala sitnom škaljom.
Suhozid nije imao temelj nego se gradio izravno na zemljanoj ili kamenoj podlozi, a upotrebljavan je kamen koji se nalazio na licu mjesta. Od alata graditelji su koristili čekić ili macu i kramp; u slučaju da se kamen ne naslanja dobro na susjedni okresao bi se i podupro manjim kamenjem. Širina zida bila ja oko 50 cm, a zidali su se piramidalno sužavajući se prema vrhu, što je osiguravalo trajnost i stabilnost.
Visinu zida određivao je oblik tla te namjena, a s vanjske i unutarnje strane ugrađivale su se stube, istake ili zubovi po kojima se prelazilo s jedne na drugu stranu. Ponegdje bi otvor u zidu za širinu jedne stope zamijenio stube, a da bi se na kosim tlima spriječilo podlokavanje vodom u slučaju velikih kiša, ostavljali su se odušci – tumbini. Kamen se uvijek uzimao na licu mjesta ili je vađen krčenjem, također na licu mjesta.
U slučaju širokih suhozida koji su mahom građeni od iskrčenog kamena, zid je služio i kao staza do obradivih površina. Suhozidom su se gradile pojate i privremeni zakloni u polju gdje su se sklanjali ljudi u slučaju nevremena, ili se u njima ostavljao alat. Ispred stambene kuće dvor je u pravilu bio ograđen suhozidom na koji se nerijetko stavljala drača ili granje kao zaštita od peradi. U procesu je upis suhozida u UNESCO – ovu reprezentativnu listu nematerijalnih dobara čovječanstva.
Tekst: Maja Delić Peršen
Fotografije: Luka Kolovrat