U vrijednom i iznimno bogatom geološko-paleontološkom fundusu Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu svoje mjesto ima i zbirka okamenjenih (fosilnih) mekušaca iz Ričica. Primjerke je prikupio naš kolega, dugogodišnji kustos i ravnatelj Muzeja pokojni gospodin Krešimir Sakač, tijekom terenskih istraživanja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Geološko-paleontološka istraživanja Imotske krajine i susjedne Hercegovine započeli su glasoviti austrijski geolozi Hauer i Stache početkom 20. stoljeća, a rad su pored uvaženog gospodina Sakača nastavili i Roglić, Petković, Mikinčić, Raić, Papeš, Slišković, Sakač, Jungwirth i drugi. Imajući u vidu spomenutu zbirku i dostupne podatke o geološko-paleontološkim istraživanjima Imotske krajine, odlučile smo u proljeće 2014. godine i same vidjeti što ti predjeli nude u geološko-paleontološkom pogledu. Geološka podloga, osim što određuje geomorfologiju područja, sudjeluje u stvaranju životnih uvjeta za pojedine biljne i životinjske zajednice te u konačnici i samog čovjeka koji živi na tom prostoru. Stoga je njezino poznavanje od izuzetne važnosti pa je i to bio dodatni motiv našeg zanimanja. Tijekom terenskog istraživanja uvjerili smo se da ovo područje uglavnom izgrađuju kredne i paleogenske naslage, čiji se raspon starosti kreće od stotinjak do četrdesetak milijuna godina, a samo manje površine prekrivaju znatno mladi neogenski i posve mladi kvartarni sedimenti. Očito je da iza današnje geomorfološke slike Ričica stoje milijuni godina aktivnog djelovanja različitih geoloških procesa, što je običnom čovjeku teško prispodobljivo s obzirom na kratki ljudski vijek.
Radeći prospekciju terena uočili smo nekoliko lokaliteta koji naprosto vrve fosilima, ostatcima negdašnjeg života i svjedocima da se na tim prostorima u davnoj prošlosti prostiralo more. Okamenjeni ostatci manje ili više očuvanih mekušca (školjkaša i puževa), koralja, ježinaca, foraminifera i mahovnjaka ukazuju nam da su upravo ti organizmi obitavali u tom pramoru. Bogata fosilna fauna pripada, geološkim rječnikom rečeno, srednjem dijelu paleogena – eocenu, starosti od otprilike 34 do 56 milijuna godina.
Kako bismo dobili što cjelovitiju geološku sliku, a imajući u vidu da je geologiju općenito teško staviti u okvire državnih granica, istraživanja smo u suradnji s kolegama iz Bosne i Hercegovine proširili i na susjedno područje Hercegovine. Preliminarni rezultati rada objavljeni su 2014. i 2015. godine u Rudarsko-geološkom glasniku Hrvatskog rudarsko geološkog društva Mostar. Zaključeno je da istraživani lokaliteti zahtijevaju daljnju obradu, a bogatstvo fosilne faune pruža razne mogućnosti budućih analiza. Stoga je u planu detaljnija paleontološka obrada, usporedba lokaliteta Ričice u Hrvatskoj i Tribistova u Bosni i Hercegovini te njihova paleoekološka rekonstrukcija u vrijeme eocena, odnosno u vrijeme prije više od trideset milijuna godina. Također se planira usporedba faune ovog područja s eocenskom faunom drugih lokaliteta sličnih okoliša. Međutim, osim u stručnom pogledu, Ričice su dojmljive i u svakom drugom pogledu. Predivan krajolik, netaknuta priroda, ljepota tog po mnogočemu posebnog mjesta natjerali su nas na promišljanje, ne samo o struci već i o ljudima. Cijela Imotska krajina poznata je po tome da su njeni žitelji nerijetko bili prisiljeni ići „trbuhom za kruhom” diljem cijelog svijeta. Postojali su razni oblici odlaska, od onih na privremeni rad do trajnog iseljavanja. Neslavni rekord iseljavanja s tog područja svakako drži selo Ričice u kojem je početkom dvadesetog stoljeća bilo skoro dvije tisuće duša da bi ih danas, kako nam rekoše, bilo svega nešto malo više od stotinu.
Jedno od pitanja na koje bi bilo zgodno dobiti odgovor je gdje danas žive svi ti ljudi koji imaju korijene u Ričicama. Par redaka na mrežnoj stranici – “Od prirodnih bogatstava u Ričicama najprije valja spomenuti kamen. Da kamen, jer su upravo zahvaljujući njemu brojni Ričičani postali vrsni klesari i zidari. Ričičani vole svoj kamen!”, čiji su autori Željko Tandara i don Mladen Parlov, mala profesionalna deformacija i promišljanje koje malo prije spomenusmo dali su nam ideju. A to je osmišljavanje i izgradnja jednog zida u Ričicama u čijim bi temeljima bio autohtoni kamen, a nadogradnja svojevrstan mozaik, načinjen od puno malih uzoraka stijena ili „kamenčića” od kojih bi svaki predstavljao pojedinog Ričičana. Oni rijetki koji još danas žive u Ričicama odabrali bi uzorke iz svoje neposredne blizine, a oni koji su odselili ili imaju korijene u Ričicama, a žele se ugraditi u mozaik trebali bi donijeti ili poslati jedan mali uzorak iz okruženja gdje danas žive. Svaki uzorak bio bi numeriran i prikazan na popratnoj legendi. Tako bismo još jednom potvrdili da je kamen obilježio čovjeka ovog podneblja i to tako da ga je zbog svoje sveprisutnosti natjerao na odlazak od kuće, a s druge strane tijekom odrastanja usjekao se u njegovu dušu i karakter te ga magično privlači za cijelog života.
Ovo bi bio zanimljiv i jedinstven prikaz kojem bismo mogli dati simboličko ime „Povratak u Ričice”, a savršeno bi se uklopio uz priču o zamišljenom i planiranom muzeju, čiji smještaj predviđamo u jednoj od tradicionalno građenih ričičkih kuća. Odabranu kuću svakako bi trebalo restaurirati po svim pravilima struke. Kao takva bila bi atraktivna i sama po sebi imala bi muzejsku vrijednost, a još veću bi dobila izlaganjem bogate prirodoslovne, arheološke i etnografske grade područja Ričica.
Realizacija svega predviđenog bila bi iznimno važna, ne samo za selo Ričice, već i za cijelu Imotsku krajinu. Time bi se doprinijelo očuvanju kulturnog blaga Ričica i obogatila turistička ponuda, kako za domaće turiste tako i za strane kojima ovi prostori postaju sve omiljenija destinacija.
I ovo bi bio kraj naše priče „Tragom okamina po Ričicama“, ali možda i početak jedne nove, lijepe priče o Ričicama…
Tekst: Nediljka Prlj Šimić i Marija Bošnjak
Foto: Luka Kolovrat