Umjetničko-obrtnička drvorezbarska radionica Rako iz Imotskog

Dani Europske baštine odličan su povod da istaknemo jedan, sve do nedavno, manje poznati dio bogatog korpusa kulturne baštine dalmatinskog zaleđa. Naime, malo se gradova može podičiti činjenicom da je u njima u jednom trenutku djelovala altaristička radionica. A upravo je Imotski jedan od takvih gradova, jer je u njemu od oko 1860. do oko 1910. godine djelovala radionica obitelji Rako.

U tom vremenu njezini vrijedni majstori opskrbljuju crkve Imotske i Vrgoračke krajine, vjerojatno i obližnje Hercegovine, ponajviše drvenim oltarima ali i komadima različitog (crkvenog) namještaja, pa čak i slikama. Iz te radionice proizlaze čak i čitavi oltarni ansambli pojedinih crkava. Na taj način se, iako skromnije, nastavlja bogata tradicija obiteljskih radionica u Dalmaciji. U prvom redu kiparskih, altarsitičkih i graditeljskih radionica od kojih izdvajamo one obitelji Bokanić, DallAcqua, Bruttapelle i Macanović. Gotovo svima je zajedničko da potječu iz manjih sredina, a djeluju na širokom prostoru od dalmatinskih otoka preko obale do zaleđa.

U slučaju obitelji Rako radilo se o majstorima koji vjerojatno nisu stekli potrebnu izobrazbu već su se ponajviše oslanjali na svoj talent. Ipak, potrebno je naglasiti kako ovu pretpostavku temeljimo na podacima s kojima raspolažemo trenutačno, što ne znači da će i u budućnosti biti tako. Stoga iznenađuje njihova umjetnička kvaliteta i kiparski doseg kojima su, iako rustičnijeg izraza, s ovog dijela dalmatinske unutrašnjosti gotovo istisnuli akademsku tirolsku produkciju koja u to vrijeme dominira čitavom Austro-Ugarskom Monarhijom. Iznimno se pojavljuju veća ostvarenja tirolskih radionica kao što su oltari u Zmijavcima,Runovićima i Cisti Provo, dok je skulptura ipak znatnije zastupljena. Kombinacija historicizma i tradicijskih pučkih elemenata, uz već standardnu arhitektonsku morfologiju, kao jedan kolaž daju poseban značaj Rakinim žrtvenicima.Ostalo je sačuvano tridesetak drvenih polikromiranih oltara proizašlih iz ove radionice.Zahvaljujući njoj Imotski je među rijetkim mjestima upisanima na kartu kiparske sakralne djelatnosti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća.

Imati tada drvorezbarsku radionicu koja je proizvodila opremu za sakralne prostore, zapravo cjelovit “asortiman crkevnog namještaja”, nije bilo nimalo lako jer se za mjesto na tržištu trebalo boriti s uvoznom robom. Naročito spomenutim drvenim oltarima i skulpturama tirolskih radionica koje na krilima industrijalizacije i bržeg transporta, ali i visoke kvalitete svojih proizvoda, trguju svojim umjetninama širom Monarhije. Takve radionice nisu imala ni puno veća mjesta od Imotskoga, koji u to vrijeme bujanja građanskog života i društveno-gospodarskog razvoja nastoji u svakom pogledu slijediti dalmatinske primorske centre odakle dolaze sva značajnija strujanja. To je vrijeme kada se grad formira kao trgovačko središte, austrijska uprava gradi zgradu Općine, Suda i Gimnazije.

Privatnom inicijativom doseljenika sa Šolte dr. Mladinova sagrađena je tzv. Stara zdravstvena stanica – s rodilištem (kojega grad danas nema), općom i zubnom ambulantom, sve okruženo manjim perivojem. Primorska arhitektura kao i ona “službenih” zgrada prenosi se na obiteljske kuće bogatijih Imoćana. Gradi se nova župna crkva i uređuje samostan. Na rubu grada od 80-ih godina 19. stoljeća podiže se najveća “Režija duhana” u Dalmaciji i Hercegovini što će uvelike djelovati na razvoj ovih krajeva u narednim desetljećima. Grad dobiva čak i vodu s Topane, odnosno Vrljike. Imotski u to vrijeme, tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća više nije varošica pod tvrđavom na granici s Hercegovinom, već pravi grad sa svim funkcijama urbanog središta ovog dijela Dalmacije – gotovo sve što danas sve teže jest!

O podrijetlu imotske obitelji Rako znamo nešto više zahvaljujući fra Vjeki Vrčiću koji u svojoj knjizi Plemena Imotske krajine navodi brojne podatke. Neke ipak moramo uzeti sa zadrškom, naročito onaj o njihovom doseljenju sa prostora današnje Italije. Njihove veze sa Zagvozdom, Prološcom i Šumetom potkrijepljene su konkretnim brojkama, čak i datumima i godinama rođenja glavnih aktera i pokretača naše priče, braće Stipana i Joze.Sigurno je da se oni negdje polovicom 19. stoljeća doseljavaju u Imotski iz Prološca. Tamo sklapaju brakove te zasnivaju obitelj. Rađaju se njihovi sinovi Ivan i Miće koji će se pridružiti svojim očevima u radionici. Zahvaljujući rukom pisanim signaturama, najčešće na poleđini tabla, znamo da su Stipe i njegov sin Ivan bili drvodjelci i rezbari. Za Miću znamo da se bavio slikarstvom i oslikavanjem oltara. Još se spominju Mihovil, Josip i Krešo Rako međutim nije još sasvim jasno u kakvim su rodbinskim odnosima bili s prethodno spomenutim članovima obitelji.Radionica je najvjerojatnije bila smještena u obiteljskoj kući, u današnjoj Ulici kralja Tomislava u Imotskom, još uvijek u vlasništvu obitelji Rako. Iz same radionice nije se sačuvalo ništa. Tijekom razgovora s jednom od nasljednica došli smo do crteža oltara iz crkve sv. Jakova u Cisti Velikoj za koji nije jasno da li je napravljen prije ili poslije gradnje oltara. Dio alata kojim su se majstori služili izgorio je u požaru jednog ugostiteljskog objekta prije nekoliko godina.

Važnost ove radioniceshvatio je nedavno preminuli vrijedni istraživač povijesti Imotske krajine fra Vjeko Vrčić. Stoga se prihvatio zahtjevnog zadatka dokumentiranja „Rakinih oltara“, u suradnji s unukom majstora Ivana Rake, Živanom.Iako se pokazalo da su neke od atribucija bile pogrešne, jer se radi o starijim oltarima, to ne umanjuje njihov trud. Ta dokumentacija sve donedavno je bila dio postava zbirke franjevačkog samostana u Imotskom koja se nalazi u kripti crkve, te je nažalost za neke od oltara, jedni svjedok da su uopće postajali, poput bočnog oltara stare crkve na Dobranjama.

Nismo sigurni kada radionica točno nastaje. Najstariji oltar za koji samo pretpostavljamo da je mogao nastati u Rakinoj radionici je onaj iz kapele sv. Ivana u Vrdoljacima u Grabovcu, datiran u 1858. godinu.Prvi sigurni potpis “S. Rako 1860” nalazi se na oltaru sv. Ilije u istoimenoj crkvi u Kozici. Prema tome, početak drvorezbarske djelatnosti rada ove obitelji treba smjestiti negdje u ovo vrijeme. Nastaje prije svega kao razultat potreba sve bogatijeg građanskog sloja koji za opremanje privatnih i javnih prostora traži različite drvene proizvode i druge “marangunske” usluge.Kako se radilo o svestranim majstorima, s vremenom se asortiman proizvoda širio, posebno onih koji poprimaju obilježja umjetničkog obrta. Prema dostupnim Vrčićevim podacima (što ostaje za detaljniju provjeru), nisu imali nikakvu zanatsku izobrazbu, s čime se vrlo teško složiti jer nekakvu “školu” su morali proći. Stoga ne isključujemo mogućnost da su neko vrijeme majstori iz ove obitelji boravili u umjetničko-obrtničkim radionicama primorskih gradova gdje su dobili potrebna znanja i tehnologiju. Njihovoj umjetnička izobrazba također ostaje tema za buduća istraživanja.

Ipak nedvojben talent i vještina obrade drva vidljiva je u ukupnom korpusu produkcije ove radionice.Njihova drvorezbarska djela odlikuju se visokom preciznošću izrade, a proporcijski i perspektivni odnosi su jako dobri. Ono što je sigurno kod „Rakinih oltara“ je vidljiv znatan utjecaj morfologije mramornih oltara crkava dalmatinskih primorskih gradova do kojih su dopirala raskošna scenografska rješenja venecijanskog baroka. Sigurno je također i da su nastojali udovoljiti ukusu naručioca. To su uglavnom župnici, svećenici, školovane osobe koji su nastojali dašak ambijenta primorskih crkava prenijeti i u svoje sredine, naravno u skladu s mogućnostima.

Budući da je mramor bio skup, morali su se zadovoljiti drvenim imitacijama kakve je izrađivala ova radionica.Sigurno je pomoglo i to što ovom mentalitetu, a rekli bismo i financijskim mogućnostima, nisu odgovarali historicistički kompendiji kakvi su dolazili iz Tirola već raskošni mramorni barokni oltari koji su bili najviše zastupljeni u crkvama primorskih urbanih sredina ali i u crkvama ruralnog zaleđa. Cjelokupan proces izrade umjetničkih i obrtničkih predmeta je bio vrlo razrađen, a radionica organizirana na način da je s vremenom došlo do podjele majstora na rezbare, crtače, polikromatore,u nastojanju da tržištu ponudi cjelovit proizvod, a slučaju oltara i cjelovito umjetničko djelo.

Prema sjećanjima, neki sve od nedavno sačuvanih alata bili su minijaturnih veličina što nam govori koliko se pozornost posvećivala preciznosti izrade svakog detalja. Oltari su naručiocima isporučivani potpuno opremljeni i mramorizirani.Vjerojatno u nedostatku drugih umjetnika u gradu i okolici, prvenstveno slikara, sami se prilagođavaju potrebama za istim. Tako su se pojedini članovi obitelji zainteresirali za slikarstvo, doduše na amaterskoj razini te slikaju oltarne pale i svetačke slike, a oslikavaju i same oltare. Ne radi se o djelima masovne proizvodnje, kakve uglavnom prevladavaju u ukupnom korpusu tadašnje drvene altaristike već pojedinačnim ručno izrađenim radovima.

Sigurno je da je proces rada u takvoj radionici, maloj obiteljskoj manufakturi, bio drugačiji nego kod tirolskih koje su izbacivale godišnje pedesetak oltara i imale veliki broj zaposlenih majstora.“Rakini oltari” posjeduju neke slične odlike koje se ponavljaju i pritom predstavljaju karakteristike prema kojima ih možemo, naravno uz signaturu ukoliko postoji, atribuirati ovoj radionici. A gotovo svako je oltar cjelovito umjetničko djelo, sinteza slikarstva i kiparstva. Producirali su i oltarne ansamble, kao što je kao što je bio onaj za staru župnu i samostansku crkvu sv. Franje Asiškog u Imotskom. Srećom, dva oltara iz te grupe su i danas sačuvana. Naime, godine 1881. oltari su prodani ili poklonjeni drugim crkvama te se jedan nalazi u Vinjanima, u župnoj crkvi sv. Roka, dok je drugi u župnoj crkvi sv. Mihovila u Prološcu. Imamo podatke da je treći završio u Posuškom Gradacu, međutim, danas ga tamo nema. Nažalost, nestali su i oltari iz crkve sv. Luke na Kamenmostu, a koji su sudeći prema fotografijama iz 50-ih i 60-ih godina 20. st., pripadali ovoj radionici.

Oltari radionice Rako su uglavnom oslonjeni na zidani stipes s drvenim antependijem. Oni koji se koriste kao glavni oltari su ili oslonjeni ili odmaknuti od zida crkve te oslonjeni na stipes i drvene grede koje se sidre na zidove. Neki su uklopljeni u pregradu kojom se odvaja prostor sakristije smješten iza oltara (Kozica, Dragljane, Kamenmost). Oni koji se koriste kao bočni oltari najčešće su oslonjeni na zid crkve i zidani stipes koji je odmaknut od zida crkve kako bi se dobio prostor za obilazak oltara na koljenima (pučki izraz: list oko oltara).

Antependiji su vrlo jednostavni, oblika položenog pravokutnika, minimalno reljefno ukrašeni, što znači da se veća pozornost posvećivala njihovoj polikromiji tj. mramorizaciji (Gospin oltar iz crkve Velike Gospe u Zagvozdu, oltara Krunjenja Bogorodice u Zavojanima, glavni oltar crkve Vele Gospe na Durmiševcu).

Kod onih najraskošnije izvedenih, rubovi su profilirani dok se unutarnja kompozicija izvodi profiliranim letvicama kojima se formiraju geometrijski i volutni oblici, pravokutnici, krugovi, ovali, medaljoni, kartuše (oltari u Kozici, Dragljanima, Gospin oltar iz crkve sv. Mihovila u Prološcu, oltar u Lovreću ).

Rubovi se često naglašavaju pilastrima koji minimalno izlaze u prostor te mogu biti glatki ili ukrašeni reljefnim viticama s cvjetovima i voćem, girlandama (Gospin oltar u Župi, oltar sv. Roka u VinjanimaGornjim, oltar u Lovreću u staroj crkvi). Naravno prisutni su i motivi koji su tipični za 19. stoljeće poput klasova žita, grozdova, križeva, pokaznica, natpisa IHS, koji mogu biti ili reljefno izvedeni ili oslikani (oltar s tabernakulom iz crkve Velike Gospe u Zagvozdu, oltar sv. Ivana Krstitelja u Župi, oltar u Lovreću).

Retabli variraju svojom visinom, širinom ze dubinom ovisno o morfološkoj koncepciji, tipu, njegovoj razvedenosti, veličini i izgledu dostupnog crkvenog prostora. Osim jednog oltara tabernakul tipa, onog iz kapele sv. Ivana Krstitelja u zaseoku Vrdoljaci/Grabovac, svi ostali su arhitektonskog tipa i to oblika slavoluka. Arhitektonski retabli imaju klasičnu trodijelnu kompoziciju. Sastoje se od predele, središnjeg dijela s oltarnom palom ili nišom za kip i atike. Ti dijelovi naravno variraju po svojoj složenosti te su manje ili više raskošno izvedeni. Predela retabla je u najvećem broju slučajeva podignuta za jednu ili dvije stepenice dok se onih najraskošnijih pojavljuju i tri (oltari u Cisti Velikoj i Vinjanima). To je ujedno i zgodan način prilagođavanja visine retabla.

Tabernakuli, različitih tlocrta, se pojavljuju kao samostojeća tijela oslonjena na stepenice ispred predele ili uklopljena u same stepenice. Vratašca su ukrašena motivom pokaznice ili kaleža s hostijom koji mogu biti reljefno izrezbareni ili oslikani (oltari u Prološcu i Zagvozdu). Sama predela se u većini slučajeva, na svojim krajevima obrće u postamente za stupove središnjeg dijela oltara. Upravo ti postamenti kod nekih oltara odaju manji proporcijski nesrazmjer u odnosu na veličinu cijelog retabla, odnosno dužinu stupa središnjeg dijela, inzistiranjem na obliku uspravnog pravokutnika umjesto skraćenije kvadratičnije forme koja bi doprinjela većoj skladnosti retabla.

Što se tiče središnjeg dijela, primjenjivala su se različita rješenja. Naime, ukoliko je postojala starija oltarna pala ili kip, koji su bili značajnu za određenu crkvu, forma se prilagođavala njima. Najčešće je ipak riječ o dubokoj pravokutnoj ili polukružnoj niši s lučno završenim otvorom i više ili manje raskošnim okvirom, unutar koje je smješten kip sveca (oltari u Župi, oltar iz crkve sv. Roka na Kreševo Brdu) ili o plitkoj pravokutnoj ili lučnoj završenoj niši za oltarnu palu (oltari u Zavojanama, oltar u Cisti Velikoj, oltar sv. Obitelji iz crkve u Grabovcu, Gospin oltar u Dragljanima). Nije neobično niti rješenje ravne plohe, na kojoj je niša za svetačku sliku samo markirana kaneliranim pilastrima s polukapitelima (oltari u Prološcu).

Svako od ovih prije spomenutih rješenja flankiraju stupovi ili polustupovi sa ili bez entazisa te pilastri. Debla su svugdje glatka, mramorizirana. Kapiteli su kompozitni ili jonski. Stupovi nose trodijelnu razvedenu trabeaciju koja se obrće u istake nad stupovima. Gređe je u većini slučajeva prekinuto. Vijenac je istaknut i višestruko profiliran te u samo jednom slučaju (oltara sv. Jakova u Cisti Velikoj) ukrašen zupcima. Svi retabli na središnjem dijelu imaju bočna krila koja su ukrašena lisnatima volutama, girlandama, vijencima, vazama. Svojevrstan zaštitni znak ove radionice je prekinuti segmenti volutni zabat koji se pojavljuje na dvije trećine oltara. Takvo rješenje je karakteristično za mramorne oltare koje su producirale altarističke radionice druge polovice 18. stoljeća. Pritom izgled varira, tj. majstori iz ove radionice ne kopiraju identična rješenja već nude svoju varijantu. Oni se redovito oslanjaju na dijelove vijenca iznad prednjih stupova.

Unutar zabata, ploha retabla može biti ukrašena na različite načine. Po sredini su najčešće reljefne kružne forme s natpisom (IHS ili Marijin monogram) ili golubicom s raširenim krilima. Kružnice mogu biti i oslikane. Vrlo često se pojavljuju i dvije simetrične volute, također reljefne ili oslikane koje „nose“ završni istureni dio atike koji može biti svinutih volutnih linija odnosno konkavno-konveksnih ili u formi Gospine krune ili lunete.

Samo u iznimnim slučajevima na vrh atike se impostirao kip ili križ. Zapravo kompletan izgled, a naročito gornjeg dijela, „Rakinih oltara“, podsjeća na mramorne oltare radionice DallAcqua. Još je veća sličnost sa oltarima proizašlim iz radionice Bruttapelle, na koje su snažno utjecali Pio i Vicko DallAcqua. Potvrdu za to daje nam pogled na bočne oltare iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Katunima, djela radionice Bruttapelle. Već smo prije spomenuli da postoji samo jedan sačuvan oltar tabernakul tipa koji je, najvjerojatnije, proizašao iz ove radionice. Radi se o oltaru sv. Ivana Krstitelja iz kapele sv. Ivana Krstitelja u zaseoku Vrdoljaci, u Grabovcu.

Zanimljiv je zbog skulpturalne kompozicije impostirane na vrhu tabernakula koju čine središnji kip sv. Ivana Krstitelja te dva anđela adoranta. Oni čine dio malenog sačuvanog korpusa kiparske produkcije naših majstora. Modelacija  je sumarna.  Slične su i girlande na plohama tabernakula, i zapravo bi se moglo pretpostaviti da se ovdje radi o početku kiparske ali i altarističke produkcije ove radionice. Slične karakteristike pokazuju i glavice anđela s krilima sa tabernakula oltara crkva u Zagvozdu i Rašćanima. Kiparska produkcija će doseći znatno kvalitetniju zanatsku razinu kroz pedesetak godina rada ove radionice, do početka dvadesetog stoljeća. Potvrdu za to daju nam brojni anđeli s krilima  na atici glavnog oltara crkve sv. Roka u Vinjanima. Postoji još desetak anđela (adoranata, lučonoša) i drugih svetačkih kipova na njihovim žrtvenicima, međutim zasad ih još ne možemo atribuirati našim majstorima. Ista je situacija i s kiparskim ansamblom (dva anđela s krilima te skulptura Pobjednosnog Krista impostirana na vrhu atike ) na glavnom oltaru sv. Jakova u Cisti Velikoj, budući da su vidljiva odstupanja u njihovoj izvedbi od spomenutog sačuvanog crteža ali i velika razlika u odnosu na ostale sačuvane “kipove” proizašle iz “Rakine” radionice.

Ova radionica je izrađivala i manje pokretne oltariće. Neki su sačuvani i nalaze se u samostanskoj zbirci u Imotskom. Također su arhitektonski komponirani sa središnjom slikom, historicističkog su stila.Što se tiče polikromije Rakinih oltara, svi oltari su preslikani, i to nekoliko puta. Posljednji oslik na pojedinim oltarima je često izveden krajnje nestručno i s velikim nemarom bez prethodno provedenih restauratorsko-konzervatorskih istraživanja.

Hrvatski restauratorski zavod je tijekom 2011. i 2012. godine napravio istraživanje o stanju ovih oltara i tada su otvorene manje sonde na pojedinim dijelovima oltara te su utvrđeni slojevi za koje se pretpostavlja da su izvorni. Međutim kod nekih oltara to nije bilo moguće utvrditi jer je izvorni slikani sloj bio sastrugan do drva.  Sonde su pokazale da su oltari bili mramorizirani. Koristile su se jarke kontrasne boje poput crvene i zelene ili tople boje na svijetloj podlozi, najčešće kombinacija crvene i žute dok su karakteristične forme oblikovanja pri izvedbi mramorizacije najčešće kružnih oblika.

Upravo kroz izbor ovih boja možemo očitati utjecaj tradicijske pučke kulture i umjetnosti na naše majstore, naročito sklonost „pučkom šarenilu“ kako to definira Z. Demori-Staničić, jedina povjesničarka umjetnosti koja se bavila ovom radionicom. Ovakve boje su dijelom preuzete i s oltara ranijih radionica koje su djelovale na ovom prostoru, a koje su koristile kontrasne i tople boje. Naposljetku ako pogledamo izbor ornamenata i boja na tkanim predmetima sa područja Imotske krajine uočavamo veliku sličnost sa oslikom Rakinih oltara. Najveći i najambicioznije zamišljeni i izvedni oltari proizašli iz ove radionice svakako su oltar sv. Jakova iz crkve sv. Jakova u Cisti Velikoj te oltar sv. Roka iz crkve sv. Roka u Vinjanima  koji na najbolji način reprezentiraju svu raskoš drvorezbarskog talenta naših majstora. Dok je kod jednog prikazan vrhunac izvedbe arhitektonskih elemenata kod drugog je vidljivo i majstorstvo izvedbe ostale opreme oltara.

Poznato je da je radionica Rako (Miće, Krešo i Josip) izrađivala i slike sakralne tematike pretežito na drvu. Radi se o oltarnim palama većih dimenzija ( npr. 160 x 98 ), manjim slikama smještenim unutar oltarića ili drugim oslikanim dijelovima oltara poput antependija ili zabata.  Iako je broj djela o kojima govorimo izuzetno malen mogu se donijeti određeni zaključci o njihovoj kvaliteti kako je to napravila kolegica Demori-Staničić za oltarne pale Srce Marijina i Srca Isusova te Sv. Obitelj iz župne crkve u Runovićima, koje je potpisao Miće Rako.

Na temelju njihove jednostavne i statične kompozicije, jasnih i čistih boja te gotovo naivnog izraza uključuje ga u pravac dalmatinskog slikarstva klasicizma. Isto se može reći i za slikane likove dvaju anđela smještenih s lijeve i desne volute prekinutog zabata Gospinog oltara iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Župi. Slični su anđeli, postojali i na Gospinom oltaru iz stare crkve sv. Ivana Krstitelja u Dobranjima koji je uništen 1986. godine. Nosioc bojanog sloja je drvena ravna ploha izrezana u obliku anđela s krilima na malom oblačiću. Oni pokazuju iste karakteristike s time da je plošnost i naivnost izraza još više izražena. Inače, taj je oltar krasila Naldijeva pala s prikazom Uznesenja Marijinog i svetaca koja je srećom sačuvana i danas se nalazi u novoj župnoj crkvi.

Slične osobine pokazuje i slika na oltariću sv. Mihovila iz crkve sv. Mihovila u Ravči što upućuje na zaključak da je i ona također djelo jednog od članova obitelji Rako, najvjerojatnije Miće. Krešo Rako se potpisao na slici sv. Ivana Krstitelja koja je prema navodu sa legende „ krasila oltarić na Bazani za vrijeme Svitnjaka 24. lipnja“. Danas se nalazi u samostanskoj zbirci. Vjerojatno je jedan od njih trojice i autor Gospine slike naslikane na drvu, smještene unutar ovalnog okvira na antependiju oltara Krunjenja Bogorodice iz crkve Porođenja Marijina u Zavojanima, kao i one iz iste crkve na antependiju oltara sv.Jurja, koja prikazuje nepoznatog franjevca, također naslikane na drvu i smještene unutar ovalnog okvira. Oba oltara su djelo „Rakine radionice“. Možda bi, analogijom s prethodnim primjerima, članovima obitelji Rako trebalo pripisati i autorstvo nad slikom koja se nalazi napokretnom oltariću koji je trenutno smješten u sakristiji crkve sv. Roka u Vinjanima. Prikazana je ikonografska kompozicija Majke Božje s anđelima, koji je nose na nebo. Nastala je po uzoru na glasovitu sliku Gospe od Anđela iz Imotskog. Daljna istraživanja trebala bi otkriti sigurno još koje djelo članova obitelji Rako.

Što se tiče ostale drvorezbarske produkcije ove radionice treba istaknuti u prvom redu korske klupe tj. sjedala sa klecalima i štionik za svečeničku molitvu časoslova historicističkog stila smještene u apsidi samostanske i župne crkve sv. Frane u Imotskom. Izradili su ih Stipe i Miće Rako 1882. godine. Korske klupe, u obliku slova U, sastoje se od dva bočna krila klupa sa po 7 sjedišta te središnjeg istaknutog sjedišta za gvardijana/župnika. Sjedišta su međusobno odijeljena pregradom valovite forme s polukružnim udubljenjima i ispupčenjima u tri razine pri čemu je donja najšira. Svako sjedište nadvisuju polukružni lukovi koji nose višestruko profilirani vijenac. Krajeve lukova ukrašavaju viseće kičanke. Pred sjedalima je klecalo. Središnja je klupa najšira te je nadvišena polukružnim zabatom s vijencem na kojem sjedi florealno-vegetabilni ukras. Njega nadvisuje raspelo. Pred središnjim sjedalom te na krajevima bočnih krila klupa su stepenice. U osi središnje klupe nalazi se štionik koji je u donjem dijelu oblikovan kao pravokutni ormarić profiliranih rubova na koji je oslonjen stup koji nosi držač za knjige trokutastog oblika. Na držaču je drveni ukras sastavljen od S i C voluta te metalni križ s nosačem o koji je obješena drvena ploča konkavno-konveksnih rubova s natpisom: ALLELUJA na jednoj strani te L´AUS TIBI DOMINE REX AETERNAE GLORIAE na drugoj strani.

Spomenimo da nam je ostalo zabilježeno da je Ivan Rako 1901. godine sastavio i prilagodio uvjetima u imotskoj  župnoj crkvi historicističku propovjedaonicu, nakon što je ona stigla iz Praga iz kiparske radionice Josefa Kryčika.Njihovih su ruku djelo i troja vrata iste crkve izrađena iste godine. Radi se o kasetiranim vratnicama od masivnog drva ukrašenim reljefnom vinovom lozom sa grozdovima, sada zamijenjenim i neprimjereno uskladištenim na način da su izloženi vremenskim utjecajima što će ubrzati proces propadanja, stoga ih je potrebno odložiti na adekvatnije mjesto.

Fra Vjeko Vrčić navodi podatak da je 1910. godine Ivan Rako „ znalački i ukusno“ izradio tri velika drvena ormara za samostansku biblioteku. Ormari su još uvijek tamo. Zoraida Demori-Staničić je ovoj radionici pripisala i drvenu ispovjedaonicu, napravljenu u neobaroknoj tradiciji, sačuvanu u župnoj crkvi u Runovićima. Također im pripisuje i stari ormar iz sakristije iste crkve sada smješten u vjeronaučnoj dvorani. Imajući u vidu ovu atribuciju nema razloga da im ne pripišemo još jednu i to onu iz franjevačke crkve u Imotskome. Prema stilu i načinu izrade vidljivo je da se radi o istoj radionici. Ispovjedaonice su pravokutnog tlocrta s vratima oblika uspravnog pravokutnika koja su rastvorena u gornjem dijelu. Okvir vrata je raskošnije oblikovan kao dva pilastra s kapitelima koji nose gredu nadvišenu zabatom. Obje ispovjedaonice na bočnim stranama imaju niše s klecalima. Također može im se pripisati i oslikani križ s Gospinim likom na aversu, krakova oblikovanih volutnim i kružnim formama koji je dio samostanske zbirke. Vrste drveta koje su najviše upotrebljavale su ariš i orah.

Unatoč brojnim promjenama, kako onima u samoj Crkvi tako i širim društvenim, a koje su se događale od 60-ih godina 20. stoljeća, do nas je došao veliki broj oltara i ostalih proizvoda ove radionice. Jedan dio je nestao nakon drugog Vatikanskog koncila te pogrešnih i predoslovnih shvaćanja promjena u načinu vođenja liturgije i organizacije crkvenog prostora. Jedan od najboljih primjera je spomenuta crkva sv. Luke na Kamenmostu koja je pedesetih godina dvadesetog stoljeća imala pet drvenih oltara. Sa sigurnošću se može reći da je glavni oltar bio djelo ove radionice, a vrlo vjerojatno i neki od bočnih oltara. Nažalost, uništeni su svi, te su od čitavog oltarnog i kiparskog ansambla do naših dana preživjela jedino dva kipa, onaj sv. Josipa koji se nalazi u crkvi te Gospin kip koji se danas čuva u samostanskoj zbirci u Imotskom.

Sudeći po sačuvanom svetohraništu, jedan “Rakin” oltar bio je i u crkvi sv. Ane u Poljicima. Sudbinu bočnog oltara stare župne crkve na Dobranjama već smo spomenuli. Druga faza osiromašenja crkvenih prostora uslijedila je, nažalost, početkom devedestih godina 20. stoljeća kada će u nacionalnom zanosu i želji da se crkveni prostori obnove, prošire i osuvremene stradati jedan dio starije baštine. To se posebno odnosi na nestručna i često vrlo skupa preslikavanja oltara izvedena od strane samoproglašenih “restauratora”. Popravak njihovih uradaka je nažalost skup i dugotrajan proces. Jedan dio krivnje sigurno snosi i struka koja je historicističko crkveno kiparstvo i općenito alataristiku ovog razdoblja negativno doživljavala i zanemarivala. Naravno, treba istaknuti pojedince (što smo ovdje pokušali napraviti), posebno one s pozitivnim stavom i djelovanjem – a to su prije svega konzervatori i restauratori!

Korpusu historicističke drvorezbarske produkcije, unutar kojeg je tirolska skulptura naročito zastupljena na prostoru sjeverozapadne Hrvatske već doživjela stanovitu revitalizaciju, moramo pridodati i Rakine neostilske oltare  te promijeniti naš stav prema nima. I to ponajviše zbog individualne kreacije, imaginacije i drvorezbarske vještine vidljive u njihovom opusu.Temeljna je zadaća ovog teksta, uz popularizaciju ovog dijela baštine i podizanje svijesti o potrebi njezinog očuvanja, njezina revalorizacija i revitalizacija.

IZDVOJENI DIO TEKSTA

Kako se tijekom svakog istraživanja otvaraju nove teme i pitanja, tako se dogodilo i tijekom ovog preliminarnog vezanog za oltare radionice Rako. Naime, tijekom obilaska terena došlo se do novih zaključaka o postojanju ranijih drvenih oltara na kojima tek treba provesti istraživanja, valorizirati ih i staviti u određeni kontekst. Prvi takvi slučajevi dogodili su se na Dobranjama gdje se godinama za glavni oltar stare župne crkve pretpostavljalo da pripada ovoj Rakinoj radionici. Oltar je trenutačno na zahtjevnoj restauraciji.Već tijekom rastavljanja oltara na stražnjoj strani je zamijećen naknadni natpis o popravci oltara iz 30-ih godina 19. stoljeća. Nadalje, s obzirom na pojedine dijelove toga oltara, način izrade i sl. za pretpostaviti je da se radi oltaru iz 18. stoljeća kojemu paralele treba tražiti na drvenom baroknom oltaru crkve Svih Svetih u Zlopolju podno Svilaje. Slične karakteristike (npr. stupovi ukrašeni vinovom lozom i grožđem) pokazuje i oltar kapelice sv. Ivana Nepomuka na Dobranjama, glavni oltar Gospine crkve u Zavojanima, dijelovi glavnog oltara u crkvi sv. Ilije u Kozici kao i glavni oltar u crkvi sv. Mihovila u Ravči.

Tijekom obilaska crkve sv. Mihovila u Rašćanima (inače najboljeg primjera devastacije crkvenog interijera i oltara) primjetili smo da glavni oltar odudara od prepoznatljivih “Rakinih” formi i detalja. Tim više jer su dva bočna oltara u ovoj crkvi iz Rakine radionice.  Natpis na poleđini oltara otkrio nam je da je oltar podignut u vrijeme župnika Antonia Pavića (1816.-1835.) a da su tek 1899. na njemu radili Josip i Mihovil Rako (vjerojatno neke popravke ili izradu oslika).Također su na poleđini oltara kao dijelovi konstrukcijske forme, upotrebljeni dijelovi slike na drvu. Najvjerojatnije se radi o dijelu ranije oltarne pale, ranije od prve polovice 19. stoljeća kada je sagrađen ovaj oltar. Stilski mu je vrlo sličan, danas glavni oltar u Gospinoj crkvi u Zagvozdu. U crkvi sv. Stjepana, također u Rašćanima,nailazimo na još jednu situaciju. Ovdje je sačuvan “Rakin” oltar za koji su korišteni dijelovi ranijeg oltara ili slike na drvu koja prikazuje Gospu i sv. Stjepana. Također, i na glavnom oltarucrkve sv. Ante u Dragljanima, nastalom u Rakinoj radionici, na jednoj od greda sa stražnje strane oltara vidljivi su tragovi nekadašnjeg oslika. Radi se o obrisima dvaju lica, jednog poviše drugog u ružičastim tonovima.

Na temelju prethodno iznesenoga možemo govoriti o svojevrsnom kontinuitetu izrade i upotrebe drvenih oltara u u dalmatinskoj unutrašnjosti,ali i o postojanju ranijih drvorezbarskih radionica (od 18. stoljeća nadalje) koje su crkve opremaleprvenstveno žrtvenicima, što otvara prostor daljnim istraživanjima. U kolikoj mjeri je sama obitelj Rako iz ovih izvora crpila inspiraciju i znanje teško je reći. Barem u ovom trenutku.

Tekst: Joško Marasović

Fotografije: Ivan Alduk i Živko Bačić

 

Literatura:

Vjeko Vrčić,Plemena Imotske krajine. Omiš 2010.

Vjeko Vrčić, Rakina umjetnička radionica. Grad na gori 2 (9) IV (1982), 16-17.

Milan Ivanišević, Crkva sv. Franje Asiškog, u Čuvari baštine: zbornik radova simpozija u prigodi 250. obljetnice prijenosa franjevačkoga samostana u grad Imotski, ur. Bruno Pezo, 323-366. Imotski/Makarska 1989.

Zoraida Demori-Staničić, Spomenici kulture u Runovićima,Runovićki zbornik 1, ur: Petar Lubina, 217-226,Runovići 2001.

Zoraida Demori-Staničić, Spomenici kulture 17. i 18. stoljeća u splitskoj Zagori. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Vol. 28/1989, 183-220.

Zoraida Demori-Staničić, Sakralna baština, u Dalmatinska Zagora – nepoznata zemlja,  317-331,Zagreb 2007.

Irena Kraševac, Kipar Ferdinand Stuflesser – Doprinos tirolskom sakralnom kiparstvu druge polovice 19. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj. Radovi Instituta za povijest umjetnosti 27/2003, 231-239.

Historicizam u Hrvatskoj, ur. Vladimir Maleković. Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 2000.

Radoslav Tomić, Djelatnost altarista Pija i Vicka Dall´Acqua u Dalmaciji, Radovi IPU 17/1993, br. 2, 67-79

Joško Kovačić, Andrija Bruttapelle i njegova radionica, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 31/1991, 347-354

Izvješće o izvedenim konzervatorsko-restauratorskim radovima na programu Imotska i Vrgoračka krajina-razne crkve, drveni polikromirani oltari radionice Rako 19.-20. st.Larisa Pervan Čizmić/Zoraida Demori-Staničić, Hrvatski restauratorski zavod, Restauratorski odjel Split 2012.

 

Popis sačuvanih oltara:

– crkva Male Gospe u Grabovcu, oltar Sina Krista (oltar je potpisan ali je natpis preslikan)

– crkva Male Gospe u Grabovcu, oltar sv.Obitelji

– crkva sv. Ilije Proroka u Kozici, oltar sv. Ilije (S. Rako, 1860.)

– crkva sv. Ilije u Kozici,Bogorodičin oltar, oltar sv. Ante

– crkva sv. Stjepana u Raščanima, oltar sv. Stjepana (Stipe Rako 1870., Josip Rako 1899.)

– crkva Porođenja Marijina u Zavojanima, oltar sv. Jurja (Stipe Rako 1863.)

– crkvaPorođenja Marijina u Zavojanima, oltar Krunjenja Bogorodice

– crkva sv. Roka na Kreševo Brdu, oltar sv. Roka (Rako 1880.)

– crkvasv. Mihovila u Raščanima, oltar Majke Božje (potpisanisu Josip i Mihovil Rako 1899., međutim vjerojatno kao izvođači kasnijih dodataka te oslika)

– crkva sv. Mihovila u Raščanima,oltar sv. Ante

– crkva sv. Jakova u Cisti Velikoj, glavnii bočni oltar sv. Jakova (Ivan Rako 1901.)

– stara župna crkva Duha Svetoga u Lovreću, glavni oltar sv. Duha

– crkva Velike Gospe u Zagvozdu,glavni oltar te oltar s tabernakulom

– kapela sv. Ivana Krstitelja u Grabovcu, oltar sv. Ivana Krstitelja

– crkva Vele Gospe na Durmiševcu/Proložac, glavni oltar

– crkva sv. Mihovila u Prološcu, Gospin oltar,

– crkva sv. Ivana Krstitelja u Župi, oltar sv. Ivana Krstitelja (glavni oltar) i Gospin oltar

– crkva sv. Ante Padovanskog u Dragljanima,glavni oltar sv. Ante Padovanskog te Gospin oltar

– oltarić sa slikom Gospina Uzašašća, samostanska zbirka u Imotskom

– oltarić sa središnjom slikom Uznesenja Bogorodice, samostanska zbirka u Imotskom (Josip Rako 1897.)

– kapelica Gospe od Karmela na groblju u Imotskom,oltar Gospe od Karmela

– crkva sv. Roka u Vinjanima Gornjim,oltar sv. Roka te Gospin oltar

– kapela Gospe od Zdravlja u Postranju,oltar Gospe od Zdravlja

– crkva sv. Ane u Poljicima, svetohranište u župnoj kući

 

Popis slikanih ostvarenja:

– oltarne pale Srce Marijino i Srce Isusovo te Sv. Obitelj iz župne crkve u Runovićima (Miće Rako)

– likovi dvaju anđela smještenih s lijeve i desne volute prekinutog zabata Gospinog oltara iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Župi

– slika na oltariću sv. Mihovila iz crkve sv. Mihovila u Ravči

– slika sv. Ivana Krstitelja iz samostanske zbirke u Imotskom (Krešo Rako)

– slike “Gospe od Anđela” na oltariću u crkvi sv. Roka u Vinjanima ?