Do Drugog svjetskog rata pa malo i kasnije, malo je koja kuća na selu imalo kalendar. Ni kuće nisu bile uređene tako da bi se kalendar mogao na pristojno mjesto objesiti. Sada je sasvim drugačije. Kuća je slijepa, ako nema kalendara. Taj mora biti sa svecima. Prema blagdanima i svecima raspoređivalo se vrijeme i svi radovi preko godine. Reklo bi se: o Božiću, o Vodokršću, o Grguru, o Velikoj Gospi, o Maloj Gospi, o Svetoj Kati. To su izrazi kojima se baratalo u Imotskoj krajini. Nije rijetkost da se i danas naš svijet tako izražava.
U zadnje su vrijeme neke promjene u kalendaru. S njegovom reformom promijenili su se nadnevci i svetkovina svetog Tome i svetog Grgura. Dosta našeg svijeta slavilo je svetkovinu svetog Tome. Mršići u Glavini uzeli su ga za svog zaštitnika. Napravili su mu krasnu kapelu u svojem zaseoku.
Do nedavno sveti Toma slavio se pred Božić u prosincu. Novi kalendar prebacio ga na 3. srpnja. Njegovi štovatelji zadržali su i nutarnju i vanjsku proslavu po starom kalendaru. Svetkovina svetog Grgura mnogo je značila za poljske radove u našem, imotskom kraju. „O Grguru“ se sijalo, oralo, pripremali se i drugi poljski radovi. Svetkovao se 12. ožujka. Kalendar ga je sada prebacio na 3. rujna. Kod naroda je ostalo i danas „ O Grguru“ misleći na stari nadnevak. Narod se teško privikava crkvenim promjenama. Kad je stupio na snagu današnji gregorijanski, znanstveno popravljeni julijanski kalendar, teško je obični čovjek primio promjenu. Pravoslavna srpska crkva nije ga nikada primila. Nisu ni neki katolici po Bosni. Prešli su na pravoslavlje.
U prijašnja vremena često se upotrebljavala riječ „o Vodokršću“. Danas to izgovori samo pokoji starac ili starica. Pomalo iščezava raspored događaja „o Vodokršću“. To je svetkovina, kojoj je novo ime Sveta tri kralja ili Bogojavljenje. Na taj dan po svim župama blagoslivlja se voda. Lijepo je to označavalo ime Vodokršće. Blagoslovljena voda mnogo znači u životu čovjeka vjernika. Nekada je bila u uporabi mnogo više nego danas. Kršćanstvo od najranijih dana upotrebljava vodu kao „blagoslovnu“. Svećenik blagoslovi običnu vodu, i ona po molitvama svete crkve brani ljude od navala sotone paklene.
Svaka naša stara crkva ima u svojoj blizini čatrnju. Služi za blagdan Vodokršća. Svećenik na taj dan prije mise blagoslivlja njezinu vodu. U narodu je vjerovanje da blagoslov traje do prve kiše. Poslije blagoslova vjernici grabe blagoslovljenu vodu sićima, bronzinima i nose svojim kućama. Kad se skupi čeljad u kuću, kućanica umoči granu bršljana u vodu, škropi po kući. Sva čeljad mole zajednički Vjerovanje i druge posebne molitve za tu prigodu skladane. Posebno se poškropi štala i pojata. Moli se za zdravlje živine. O njima je nekada ovisio život obitelji. Krava je uvijek bila sirotinjska majka. Bez vola se nije moglo pojmiti oranje, bez konja vuče i tereti, bez magarca svakodnevni težački život, bez ovce mlijeko, sir i najglavnije vuna. Ona je odijevala kućnu čeljad. Išlo se u polje. Domaćin je blagoslovljenom vodom škropio svoje njive, bez kojih nije bilo života. Nove crkve nemaju čatrnje za blagoslov na Vodokršće. Remeta se pobrine, da bude dovoljno vode u većim posudama. Poslije blagoslova vjernici je raznose kućama. Prije su se o Vodokršću blagoslivljale kuće po gradovima. Nedavno je nastao običaj da svećenik to čini i po selima. Domaćice ga sačekaju s čašom blagoslovljene vode, koju je donijela s blagoslova na Vodokršće. Naša su sela osiromašila domaćim životinjama i blagorodnim njivama. Zato se s blagoslova kućama nosi u maloj količini, u bocama. Dakle, dok se nije uveo blagoslov kuća sa svećenikom, domaćica je na Vodokršće blagoslivljala kuću i pojatu. Dok se živjelo od domaćih životinja, narod ih je nazivao „blago“. One su bile kućno bogatstvo – blago. To današnji svijet, obogaćenim novcem zarađenim u Njemačkoj, ne može shvatiti. Po selima nije bilo blagoslova kuća, ali je uvijek bio blagoslov „blaga“. To bi se upriličilo ljeti. Uvijek prije nego bi ovce otišle u planinu. Župnik bi obišao svako kućanstvo, blagoslovio svaku pojatu i štalu. Crkva je za te prigode odredila stalne molitve. Za svaku vrstu životinja posebno. Taj je ljetni blagoslov nestao. Kod blagoslova kuća, domaćini žele da im se blagoslovi i „blago“
Starinski crkveni „Obrednik“ sadržavao je duge molitve za blagoslov vode na Vodokršće. Vjernici su ih budno pratili. Posebno su bili istaknuti „egzorcizmi“ – istjerivanje vraga iz vode. Te su molitve vješto isprepletene, ozbiljne, pomalo strašljive. Ugodno su zvučale starim sočnim hrvatskim riječima. Suvremeni „Obrednik“ to je pojednostavio.
Na ulazu u crkve stoji kamenica s blagoslovljenom vodom. Redovito su umjetnički obrađene. Takva je jedna u crkvi Gospe od Karmela u Runoviću. Vjernici se pri ulazu i izlazu njome prekriže. U nekim našim imotskim župama, običaj je poslije mise uzeti iz kamenice blagoslovljene vode u šakama i poškropiti grob svojih pokojnika. Razumljivo, ako je groblje uz crkvu. Blagoslovljena voda, kad se vjernik njome prekriži, ako mu je duša pokajana, čisti od malih grijeha. Neka je u našim kućama, da nas čuva od utjecaja mračnih sila.
Tekst: fra Vjeko Vrčić, iz knjige „Fra Vjekin vjek“
Foto: Luka Kolovrat