Zašto je Venecija u Imotskom uspjela ono što Turcima nije uspjelo u Sinju?

Još u 16. stoljeću, u vrijeme velikog širenja Osmanskog carstva naši su krajevi dospjeli na marginu vojnih (i političkih) događaja u tadašnjoj Europi. Glavni cilj sultana bio je Beč, tako da se glavnina moćne osmanske vojske kretala uz tok rijeke Dunav. Na tom pravcu su i zaustavljeni, a potom teško poraženi nakon pokušaja osvajanja Beča 1683. godine.

Bečka avantura bila je katastrofalna, ali očekivana greška – prenapregnuto Carstvo stvoreno osvajanjima i pljačkom, nije moglo opstati bez ratnih pohoda i novog plijena. Veliki vezir Kara Mustafa kockao se svojom glavom i sudbinom Carstva – i izgubio. Tri mjeseca nakon poraza, ubijen je u Beogradu po naredbi sultana Mehmeda IV, koji je četiri godine kasnije i sam zbačen s prijestolja. Velik rat konačno je završen 1699. godine, a Karlovački mir donio je velike teritorijalne dobitke i Habsburgovcima i Veneciji koja je stekla velike posjede Peloponezu i u Hrvatskoj. Treba međutim naglasiti da Osmanlije u to vrijeme (17. stoljeće) nisu poraženi jer su vojno oslabili, već su kršćanske države značajno napredovale u vojnoj tehnici, bile su vođene od iznimnih vojskovođa (princ Eugen Savojski), a u ključnim trenucima su se udružile te zajedničkim snagama udarile po moćnom neprijatelju (opsadu Beča 1683. godine razbio je poljski kralj Jan Sobjeski!).

Osmanlijiama su vojni porazi teško pali i vojna kasta nije mogla mirno gledati što se dogodilo. Odlučili su se za revanš i 1714. godine objavili novi rat Veneciji, cilj im je bio vratiti izgubljena područja na jugu Grčke – Kraljevstvo Morea. Venecija, koja je bila daleko manja i vojno slabija od Osmanskog carstva nije im se mogla oduprijeti te je u ljeto 1715. godine doživjela niz teških poraza i u kratkom je roku izgubila sve što je na Peloponezu u prošlom ratu osvojila. Međutim, tada su se umiješali Habsburgovci koji su u ljeto 1716. godine ušli u rat i pritisnuli Turke na njihovoj sjevernoj granici. Vrhunac habsburških uspjeha dogodio se u ljeto 1717. godine kada je vojska pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog osvojila Beograd. Osmanlije nisu imali izbora, pristali su na mir koji je sklopljen u Požarevcu, koji se drži najsvijetlijim trenutkom Habsburške vojske.

Iako su Sinj i Imotski bili su na periferiji tih događanja, važno je primjetiti da su bili i te kako povezani sa svime što s događalo na širem prostoru. Tako je u ljeto 1715. godine (prve godine rata) Mustafa-paša Čelić digao golemu vojsku i krenuo na Sinj, istodobno s velikim Osmanskim napadima u Grčkoj. S druge strane, mletačka opsada Imotskog, dvije godine kasnije sinhronizirana je s velikom opsadom Beograda – to je jedan od razloga zašto Osmanlijama u imotskoj tvrđavi nitko nije došao u pomoć.

Neuspješna opsada Sinja

Ratni sukobi na kraju 17. i početku 18. stoljeća vrlo malo su se odigravali na velikim otvorenim poljima. Ratovi tog vremena su se pretvorili u niz dugotrajnih opsada, a ključnu ulogu preuzelo je pješaštvo koje je zbog pušaka i artiljerije postalo nadmoćno skupim konjanicima. S druge strane, obrana se zasnivala na gradnji čvrstih utvrda, koje su se usprkos debelim zidovima mogle ugroziti modernim topovima, ali i starim opsadnim tehnikama poput kopanja podzemnih tunela i izgladnjivanja posada. Ipak, gradnja utvrda bila je iznimno skupa, a Venecija je imala i dodatni problem – nije imala vlastitu vojsku, već je ratovala pomoću kondotijerskog sistema (plaćeničke vojske). U osvajanju utvrda veliku pomoć mogao je pružiti faktor iznenađenja – brzi, neočekivani napadi i različite varke često su bile presudne za osvajanje utvrda.
U slučaju Sinja, Mustafa-paša Čelić napravio je brojne greške, između ostalih niti je bio brz, niti je imao dovoljno artiljerije. Osmanlije su Veneciji rat objavile 1714. godine i mletačkim zapovjednicima su ostavili dovoljno vremena da se pripreme za obranu. Providur Angelo Emo imao je podatke o grupiranju osmanskih snaga na prostoru Kupresa i Livna te je pravilno procijenio da bi glavna meta napada mogao biti Sinj.  Utvrda koju su Mlečani preoteli Osmanlijama 1686. godine bila je u relativno lošem stanju i slabo popunjena ljudstvom. S obzirom da je bilo vremena, pristupilo se učvršćivanju zidina, a posada je učetverostručena u odnosu na mirnodopsko stanje – glavninu od oko 700 vojnika koji su branili grad činili su strani plaćenici na čije je nagrade potrošeno 330 cekina.
Providur Emo pozorno je pratio pokrete neprijateljske vojske, a uz to puno je pažnje posvetio koordinaciji profesionalnih postrojbi (u utvrdi) i teritorijalnih snaga čiji je zadatak bio ometanja neprijatelja. Golema vojska Mustafa-paše Čelića izgubila je relativno puno vremena dok je eliminirala sve punktove s kojih se moglo ugroziti opsadu. Napad na Sinj počeo je 23. srpnja udarom na široki prostor od Knina do Zadvarja, a sljedećih nekoliko dana u neprijateljske ruke su pali Vrlika, Otok, Gardun … Opsada samog Sinja počela je tek 7. Kolovoza, preko dva tjedna nakon početka vojne kampanje.

Osim što se golema pašina vojska (procjenjuje se da je bilo i do 80.000 vojnika i pomoćnih jedinica) već izmorila u dvotjednim borbama, u šarolikoj masi vojnika sastavljenoj dobrim dijelom i od jedinica iz udaljenih krajeva Azije počele su nesuglasice koje su svakim danom i svakom novom žrtvom bivale sve veće. Konačno, napadači su se suočili s problemom nedostatka hrane. Iako je Mehmed-paša u pohod krenuo u mjesecu kada su polja puna svega, golema vojska je bila nekoliko puta veća od broja ljudi koji su živjeli u Sinjskoj krajini. Uz to, Sinjani kada su vidjeli što se sprema dobili su zapovjed da pale ljetinu i konačno na početku opsade u nerazjašnjenim okolnostima izgorjela je i Gospina crkva u varošu koja je služila kao spremište žita!

Nakon velike topničke i puščane pripreme koja je trajala šest dana, tijekom koje su napadači izgubili dva velika topa, ujutro 14. kolovoza uslijedio je opći pješački napad. Utvrda je obranjena, a napadači se povlače tako da ih Mehmed-paša koji je s konjicom bio u rezervi, nije mogao zaustaviti. Umorni i gladni, dijelom i bolesni saznali su da se iz smjera Splita približava mletačka vojska. U tom trenutku Mehmed-paša je donio racionalnu odluku da prekine opsadu i ne riskira sukob s odmornijim protivnikom te da sačuva ljude i artiljeriju. Na iznenađenje branitelja, u večernjim satima 15. kolovoza golema vojska se povukla u smjeru Livna – ostalo je nejasno pod kojim je okolnostima zarobljen pašin konj, jedan od najvrijednijih ratnih trofeja koji se svake godine vodi u Alkarskoj povorci. Tijekom opsade Sinja ukupno je poginulo 38, a ranjeno 55 branitelja.

Brzo osvajanje Imotskog

Dvije godine nakon obrane Sinja, u bitno promijenjenim geopolitičkim okolnostima, mletački providur Alvise Mocenigo odlučio je osvojiti utvrdu Imotski. U to vrijeme granica između Venecije i Osmanskog carstva protezala se uz sam južni rub plodnog Imotskog polja pa je razumljivo zašto je Venecija odlučila da upravo ovdje udari. Providur Mocenigo ozbiljno se pripremio za ovaj pothvat. Srednjovjekovna Imotska tvrđava bila je najmoćnija utvrda na prostoru od Sinja do Ljubuškog. Nakon što je sredinom 17. stoljeća Venecija osvojila Klis, Osmanilije su obnovile i ojačale imotsku tvrđavu. Za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) izgrađen je vanjski obrambeni bedem, a na gornjem dijelu utvrde postavljeni su topovi. Zbog postavljanja teške artiljerije podebljan je južni zid koji su Osmanlije smatrali ključnim za obranu utvrde koja je s preostale tri strane okružena dubokim vrtačama.

U imotskoj tvrđavi stolovao je dizdar – guverner grada, koji je tu i živio. Nosio je titulu age te zapovijedao tvrđavskom posadom koja je brinula za održavanje javnog reda i mira u okolici. Njemu su bili podređeni zapovjednici utvrda u okolici. Ulogu imotskog gradonačelnika obavljao je kadija. Dizdar i kadija bili su glavni državni organi na ovom prostoru i vodili su računa o mjesnim prilikama i potrebama te su o tome izvještavali sultana.

Vojska koju je Mocenigo poveo u osvajanje Imotskog nije bila ni približno velika kao vojska Mustafa-paša Čelića. Time je Mocenigo olakšao logistiku u prostoru koji je bio manji (i siromašniji) od sinjskog. Međutim, iskusni mletački vojskovođa poveo je znatno jaču artiljeriju i pripremio bolji plan napada. Znajući da će Osmanlije biti obavješteni o njegovom pohodu na Imotski, poslao je prethodnicu (Konavljane i Krajišnike), a vojskovođa Zuane Francheschi sa svojim ljudima je osvojio i samu varoš Imotski prije nego što je glavnina mletačke vojske stigla u Imotsko polje. U svega dva dana, bez velikih borbi (i žrtava) imotska se tvrđava našla u potpunom okruženju. Mletački inžinjer Camozini i zapovjednik artiljerije Rizzo napravili su plan – tri topovske baterije postavljene su na dominantne kote uz sjeverni i istočni rub Modrog jezera te su s udaljenosti od svega nekoliko stotina metara lakoćom pogađali u samu unutrašnjost utvrde, a da pri tome nisu bili ugroženi od neprijateljskog topništva. Rezultat ove taktike je bio da je tijekom jednog jutra poginulo čak 27 neprijateljskih vojnika. Ostali su se povukli u gornji dio tvrđave i zabarikadirali. Međutim, pod okriljem noći mletački su inženjeri počeli pripremati miniranje podnožje utvrde. Kad su to vidjeli, Osmanlijie su zatražili pregovore i pristali na kapitulaciju. Mudri providur Alvise Mocenigo bio je svjestan važnosti pogranične utvrde pa je pristao na uvijete predaje kako bi se tvrđava sačuvala. Kad je sljedeće godine sklopljen Požarevački mir, Imotski je za Veneciji bio jedini teritorijalni dobitak u teškom ratu kojim je završeno dugotrajno i iscrpljujuće razdoblje mletačko-turskih ratova započeto 1645. godine tijekom kojega su vođena ukupno tri rata – Kandijski 1645-1669; Morejski 1684-1699 i Mali rat 1714-1718.

Tekst: Nikola Štambak