Iz Crvenog jezera uzlaze krici noćnih ptica, tamni se pakleni kotao. Tko to prolazi prijetećim obodom u noći bez mjesečine? Zvuk ubrzanih koraka, potkovanih kopita, odrona kamenja, ljudskog dahtanja i konjskog soptanja pokazuje da živi stvor u nevolji mora naprijed u to gluho doba. Kamo li ide i što ga tjera na noćni pohod? Čovjek je, visoka ljudina zaogrnuta kumparanom od stupanog sukna, glavu je pognuo zemlji ne bi li pogledom pronikao kroz noćnu tminu i bolje razaznao oputinu kojom gazi. Dospije podno ilirske gomile što se bijelim vrhom zabila u mračno nebo i začuje ciku zlih vila što su se oduvijek jatile oko staroga groba. Vidje ih kako se vrte u vrzinu kolu, bjelkaste i prozračne poput dima s tek naloženoga ognjišta. Mahale su mu i prelijetale ispred očiju zlokobno se kezeći i kričeći piskavim glasovima. Ne zastade, ne prepade se; velika je muka na njemu. Mora čim prije u grad, po liječnika. Kćerka jedinica, prelijepa Mara, dva dana leži bez svijesti, okupana u znoju, mòra je spopala, a ona se, već obnevidjela od patnje, bori s prikazom. Oči je iskolačila kao da vidi strašne paklene prizore. Teške pletenice sputile su se u znojne čvorove. S usana joj ne silazi ni glasa, samo se onemoćalo tijelo grči i uvija kao da se otima smrti. Pokušao je Mijo pomoći kćeri, učinio je sve što su mu suseljani savjetovali, pa joj je, opruženoj na krevetu, izmjerio visinu i širinu voštanicom, i zapalio je pred slikom Gospe od Ružarija na Durmiševcu ne bi li mu kćer sačuvala od čari i uroka. Ali bilo je uzalud.
Držao je Mijo čvrsto uzde konju koji se uznemirio od vilinske cike: lamatao je glavom lijevo-desno, kolutao očima i pokušavao se oteti. Bijela pjena navirala mu je preko žvala, njištao je, trgao se, svejednako mašući glavom. Povlačio je Mijo uzde žestoko, nastojeći što prije proći uz gomilu i odmaknuti se od plašila. Nastavi dalje uskim puteljkom prema gradu, posve utonuo u misli. Pun nade u spas kćeri, zalupa starom liječniku na vrata. Prođe nešto vremena dok ne ugleda slabašnu svjetlost, a onda ženski glas zazove: – Tko je Božji u ovo doba noći? Kovač odgovori tko je i po što je došao. – Danas smo ga pokopali. Stari je liječnik umro – odgovori služavka. Miji potonuše sve nade u spas kćeri. Što će i kamo li će? Priveže konja za obližnju ogradu, skine mu žvale i namakne zovnicu oko glave.
Konj je u miru zobao, zvučno izdišući vruću paru među zrnje. Glave pognute na prsa, Mijo stade razmišljati kako će spasiti kćer. U selu se pričalo da u Donjem polju među ljudima živi dobra Rimčeva vila, koja cijele zime prede vilama pređu, a zauzvrat je dobila moć skidanja uroka. Onako snažan kakvim ga je učinio kovački posao, vjerovao je samo u snagu ljudskih ruku, moć vatre i plodove teškog rada. Nikad se nije obazirao na priče o čaranju i urocima. Sve do kćerine bolesti. Odluči pričekati dok zora ne svane, a onda će kući. Ako Maru još zatekne živu, uzet će darove za Rimčevu vilu, i spustiti se k njoj u polje da zatraži pomoć za kćer jedinicu. Tako i bi. S prvim cikom zore uzjaši konja koji je noćas trebao donijeti liječnika, i zaputi se kući. Danja svjetlost rastjerala je utvare noći, pa Mijo nesmetano stigne u selo. Smrknut, uđe preko praga i zatekne kćer kako blijeda i bez snage leži na postelji. Mòra ju je noćas satrla. Nametne četiri oke brašna u saket, uze koru slanine s lise, ode u viganj u kojemu se vatra danima nije palila, i spremi iskovani mašklin, sjekiru i sadžak, te krene niz Pode u Donje polje da potraži Rimčevu vilu.
Konj je umorno kaskao, ali mu kovač ne dade predaha. Niz vrištinu se lagano kotrljala bura, jarebice su pjevale u svojim gnjezdištima. Hodao je kovač ne primjećujući lijepa dana oko sebe, a široka mu se pleća povila od teških misli. U rano popodne prispije pred malu, slamom pokrivenu kućicu. Zakuca na klimava vrata. Izađe niska, u crno odjevena starica. Za pojasom joj zataknuta kudjelja, a u ruci vreteno s namotajem pređe. Ispod crnog rupca, s naboranog lica, gledaju ga dva živa oka. – ‘Ćer su mi opsjele mòre, mrije – Mijo će bez uvoda i pozdrava. Stupi do konja, rastovari ga i pruži ženi vreću s darovima. – Znan, to je kovačeva Mara. Čekala san te! Sjedoše uz ognjište na tronošce. Mûkom zamukli. Sve je u kućici crno i čađavo, samo se bijele klupka gotove pređe na suknenoj prostirci. Žena pregledava darove i zadovoljno mrmlja sebi u bradu. Odnekud donese čašu rakije, pruži je Miji, i ožegom potakne brstine na kominu. – Okripi se, triba ti. Potraje mučna tišina neko vrijeme, a onda starica progovori: – Vile su zanovitne, ljubomorne, nemilostive. Omrzla in je tvoja Mara jer je lipša od najlipše vile, odlučile su je utamanit. Ništa ti gradski doktur tu ne bi pomoga, naumile su je noću morit dok ne izda’ne. Prepadne se kovač vilinske zlobe. Zaprepasti se kako starica sve zna, u sve je upućena, a još joj ništa nije bio rekao. Prođe teškom rukom preko očiju kao da odagnaje prijetnje što mu kćer jedinicu tjeraju u grob. Bolno uzdahne. – Nego, ima njoj pomoći – nastavi starica s mirom. – Slušala san vilinski razgovor na njijovu silu. Zlatan srp, iskovan i čet’ri puta prikaljen za punog Miseca, iskupio bi Marin život. Brez njega, mirisna kadulja i stolisna trava što ih vile žanju u planini gube čarobnu moć, a uvarak koji pripravljaju ne osigurava in vičnu mladost i lipotu. Nego, pođi ti kući, upali vatru na vogunu i iskuj zlatan srp da otkupiš ‘ćerin život. Sutra je noć punog Miseca. Mara priko toga neće izdržat. Uputi se nevoljni kovač uz Pode, konj je kasao za njim jer mu je Mijo pustio uzde kao da mu nije važno hoće li uopće stići kući.
Mjesec se, bijel i prozračan, rano dignuo na istoku, još se miješala dnevna svjetlost s pramenovima sumraka koji su se širili Mijinim tragom, a kamenita kosa svakim mu se korakom činila sve strmijom. Mjesečevu sjajnom krugu nedostajao je tanki srp što će se sutra ispuniti. – Di li ću nać t’liko zlata? Iman samo jedan dukat od 53 dote pokojne žene, a i ko će mi puvati mih na vogunu? Jad jadeći, misli misleći, dođe Mijo kući i svrne pogled na kćer što se zadnjim snagama borila s mòrama i utvarama. Okupana hladnim znojem, blijeda i iznemogla, lamatala je rukama kao da se brani od nevidljive nemani. Ranim jutrom otvori Mijo viganj. Među prstima je premetao zlatni dukat iz ženine škrinje što ga je čuvao Mari za udaju. Omjera ga, odvaguje i razmišlja kojom bi to vještinom od ovo malo zlata skovao srp da potkupi zavidne vile. Na otvorenom dlanu, ogrubjelome od kovačkog posla, sjaji se dukat s lijepim licem neke mlade kraljice koje mu ulijeva nadu. Izađe pred kuću, sjedne pod orah i naumi sve dobro promisliti, sve utvrditi, kako ga večeras Mjesec ne bi zaskočio nespremna.
Dukat će utvrditi među menđele, ljevicom će puhati mijeh, a desnicom iskovati tanko sječivo, obaviti ga cvijećem, lišćem i viticama. Na mjesečini će urešeni srp zablistati, a zlurade vile neće moći odoljeti njegovoj ljepoti; Mari će dati mira i počinka. Učini Mijo tako. Cijelu je noć kovao, tanjio i prikucavao zlatni list, mijehom raspirivao slatki ugljen na vogunu, ukivao sitno cvijeće i biljne vitice, žario uz korito, prikivao, pa kalio kukuruznim okorkom – i tako četiri puta. Kliještima je podizao srp prema fenjeru da ga bolje promotri. A kad se puni Mjesec uzdigao iznad Crvenog jezera, završi kovač svoj posao i uglavi srp u drenovu dršku.
Bila je ponoć. Ugasi žeravu što je živa zaostala, odloži alat i sa srpom u ruci krene u kuću. Na slaboj svjetlosti, još s vrata, spazi sivi obris zlurade vile što je izmučenoj Mari zasjela na prsima. Zamahne srpom da je posiječe, a ona se jezovito nasmije njegovoj žestini ne pomaknuvši se. – Srp za kćerin život, kovaču! Takvu ti pogodbu nudim – reče mòra piskavim glasom i pruži ruku da ga dohvati. Mijo se izmakne, pogleda tanko sječivo jedva vjerujući da ga je iskovao vlastitom vještinom. Pogleda u svoje odebljale prste, pa u srp vezen cvjetnim viticama. Znao je da takav nikad više ne može iskovati. Odmahne glavom u nevjerici, a onda ga nevoljko pruži zlohotnici. Ona zgrabi srp, i u trenu odskoči s Marinih grudi, te uz jezivi hihot nestade kroz dimnjak nad ognjištem. Djevojka s naporom otvori oči zamućene patnjom, i jedva čujno reče: – Ćaća, kako si me spasio? – Spasila su te čet’ri kala moje ljubavi. Mirno spavaj ‘ćeri, zlo je prošlo. Na ilirskoj gomili ukraj Crvenog jezera vladao je noćni mir, samo se maglena koprena sporo izdizala iz dubine prijetećega grotla. A vile, negdje po obroncima Biokova i Zavelima, žanju kadulju, ivu i stolisnu travu.
Tekst: Maja Delić Peršen
Ilustracije: Suzana Škojo
Foto: Luka Kolovrat
soptanja – teškoga disanja od napora
kumparanom – muškom zimskom jaknom opšivenom ukrasima od čoje i gajtanima stupanog (sukna) – tkanine koja se tuče pod stupama u tekućoj vodi
oputinom – prečacem
kezeći – radeći ružne grimase
saket – mala platnena vreća za brašno
mašklin – trnokop
sadžak – tronogi stalak za posudu što visi iznad otvorene vatre ožegom – metalnim alatom za poticanje vatre brstine – grane suhoga grmlja preostale nakon što stoka obrsti lišće
doktur – liječnik (doktor)
mre – umire
stolisna trava – stolisnik, ljekovita trava
prikaljen – (o kovanim sječivima) užaren pa vodom naglo ohlađen metal
mih – mijeh
vogunu – ložištu u kovačnici gdje se zagrijavaju predmeti za kovanje
viganj – kovačnica
menđele – zglobni škripac za učvršćivanje predmeta koji se obrađuje
okorkom – sredinom kukuruznoga klipa (bez zrnja)
žeravu – žar
kal – rezultat prikaljivanja vidljiv na sječivu
TOPONIMI: Crveno jezero – kraško jezero pokraj Imotskog, Podi – brdo sa sjeverne strane Imotskog polja, Durmiševac – lokalitet na izvoru Vrljike, Zavelim – planina na granici Hercegovine s Dalmacijom, Biokovo – planina u srednjoj Dalmaciji