Biorine je od početka služio posebni kapelan, koji je stanovao sa župnikom na Ugljanima. Dekan u Imotskom piše 25. svibnja 1835. biskupu u Split da je glavar sela Biorina, zajedno sa starcima, zatražio pod svaku cijenu odcjepljenje od Ugljana, i stvaranje posebne župske zajednice.
Borba za odcjepljenje trajat će duže vremena. Biskup nije znao kome će ih, kao izloženu kapelaniju, pripojiti. U obzir su dolazile Ugljane i Cista. Zaselak Griva odlučio se za Cistu. Župnik Ciste don Rade Rilov 30. siječnja 1914. javlja Biskupskom Ordinarijatu da su učvršćena prava Ciste nad dijelom Biorina, koji se zove Griva. Dugogodišnjim prepirkama, svađama i borbi učinio je kraj biskup Bonefačić. God. 1924. izdao je dekret s kojim se osniva nova župa Biorine i stavlja župnika don Tomu Bavčeviča. Posvećena je sv. Juri.
Biorine, omanje selo na zapadu Imotske krajine. Prolazimo kroz krševitu zaravan. Uokolo uglavnom nisko raslinje. Iz današnje perspektive teško je zamisliti silne vode koje su do prije nekoliko desetljeća u zimskim i proljetnim mjesecima preplavljivale udolinu kojom prolazi cesta prema Trilju. Možda odatle dolazi naziv Biorine. Rinne – žlijeb na njemačkom, pa bi to omogućilo razne „pjesničke“ varijacije toponima, od kojih su najočitije: bio je žlijeb ili životni žlijeb, živi žlijeb.
No, u fokusu su nam sakralni objekti, a ne povijest naselja, pa ipak vrijedno je spomenuti jer je to dvoje je u korelaciji. S glavne ceste skrećemo prema župnoj kući. Kuća je na vjetrometini kao uostalom i čitavo područje. Upravo je „stalnost“ vjetra krivac siromašnoj vegetaciji. Iako smo stigli nenajavljeni don Ivan Džaja ljubazno nas je primio. U kapeli župne kuće vidjeli smo stari kalež iz 17.st., zapravo gornji dio kaleža datira iz tog vremena, donji dio je kasnije nadodan. Tu su i ostatci drvenog oltara iz crkve sv. Jure mučenika. Župna kuća je podignuta tridesetih godina prošlog stoljeća.
Biorine se naseljavaju 1694. dolaskom fratara sa serdarima u župu Ugljane, te nakon potpisivanja Požarevačkog mira između Venecije, Habsburške monarhije i Osmanlijskog carstva 1718. Doselilo je i nešto Poljičana. Pri naseljavanju zatečeno je malobrojno domicilno stanovništvo. Kroz Biorine je prolazila granica, s jedne strane je Venecija naselila svoj, a s druge Austrija svoj živalj. Različitost u porijeklu stanovništva vjerojatno je korijen kasnije nesloge u selu, bilo oko pripadnosti župi (Ugljani ili Cista), bilo oko mjesta na kojem će graditi školu pa su sagrađene dvije, a priča kaže da je i položaj crkve diktiran odnosima između zaseoka.
Panoramom Biorina dominira bijeli zvonik na vrhu brda sagrađen 1978., ali crkva je stotinjak metara niže na istočnoj padini, priča kaže da zbog razmirica, stanovnici sa zapadne strane brda nisu htjeli sudjelovati u gradnji, zauzvrat ili iz inata, stanovnici s istočne strane su odlučili da oni koji ne sudjeluju u gradnji neće ni gledati crkvu, pa su je umjesto na vrhu brda kako je inače običaj sagradili niže, na istočnom obronku.
Prva matica krštenih u Biorinama počinje 1774. godine i u njoj se spominje crkva sv. Jure mučenika, ali pretpostavlja se da je sagrađena ranije iako nema pisanih tragova koji bi to potvrdili. Na samoj crkvi koja je kroz stoljeća doživjela nekoliko nadogradnji nema nigdje uklesane godine koja bi naznačila kada je izgrađena. Izvana se vidi prvobitna visina crkve odakle je nadozidana u visinu, a bočni zazidani ulaz djelomično je u zemlji koja se kroz stoljeća pod utjecajem kiša i vjetrova nataložila. Dozidana je apsida, te sakristija. Oko same crkve su stari grobovi, ima ih iz 1686.
Novije groblje proširilo se prema zvoniku i niže ispod crkve. Pored crkve se nalazi kružno ozidani bunar, s pločom ali bez krune. Šteta što se kod fugiranja i sanacije krovišta nije vodilo više računa o izvornim materijalima kako bi se očuvao autentični izgled crkvice. Predaja spominje i staro groblje i kapelu u Laćugama. Iako se ovaj kraj izložen surovim ćudima prirode nikada nije mogao podičiti brojnošću stanovništva ni u davnoj prošlosti nije bio bez življa o čemu svjedoče ilirske nekropole-gomile u Ponoru, Laćugama, na Širokom Zgonu, na Pirovištu i Vučića Gomila, te stećci na Pištetu, Donjem Tokića Krču i Ponoru.
Tekst: Vesna Ujević
Foto: Luka Kolovrat
