Opis Imotskog i Imotske krajine iz 1881. godine kako ga je napisao Vjekoslav Klaić, a objavljen u knjizi „Opis zemalja u kojih obitavaju Hrvati“, izdavača „Društvo sv. Jeronima“ iz Zagreba. Tekst je pronašao i nama ga proslijedio Vedran Vrčić.
Imotski ili Imoski, trgovište uz bosansku medju, uzdiže se na obronku brda Podine, izpod kojega je puklo prostrano Imotsko polje. Ovo polje širi se od zapada prema iztoku u duljini od dvie milje, te se dieli na dvoje: na okruglo Proložačko polje na zapadu i na Imotsko polje u užem smislu, koje se širi i preko dalmatinske medje u Bosnu. Poljem teče rieka (bolje potok) Vrlika, koja se gubi na bosanskoj zemlji u ponorih. Cielo Imotsko polje, koje narod zove Imota, liepo je i pitomo, a naokolo njega poredala su se biela sela. Polje imotsko takodjer je dobrahno plodno, te na njemu uspieva osobito kukuruz. Spomena je vriedno, da na samom polju imade veliko poljsko jezero, a naokolo polja više gorskih jezera.
Varoš ili trgovište Imotski priliči na prvi mah turskoj varoši, pošto se u njem ne nižu kuće uz kuću, nego se uz svaku kuću prostiru vrtovi. Imotski imade u svem 217 kuća i 1100 žitelja. Od tih kuća jesu 29 njih puste, a od ostalih tvore samo 175 trgovište, dočim ih je 13 razsijano. Kuće su sve kamene i dobro gradjene, a kamenim pločama pokrite. Varoš je sielo kotarskoj oblasti i sudu. Osim toga ima u njoj franjevački samostan. Žitelji imotskoga veoma su radini; najviše se bave poljodjelstvom; ali uza to i trguju mnogo sa susjednom Bosnom.
Iznad varoši uzdže se stari grad Imotski (dug do 48 koraka), koji je veoma star i potiče još iz doba vladara hrvatske krvi. Ovaj grad biješe nekoć sielo starohrvatske župe Imote, nu po izumrću narodnih vladara spade pod kneževinu Hum i ostade uz nju sve do pada njezina pod turke. U starom gradu živio je nekoć i Herceg od sv. Save Stjepan Kosača, koji ga je po nekom Ljubomiru da popraviti. God. 1503. i 1519. spominje se pod imenom Imoczka u turskoj vlasti, te ostade u turskih ruku sve do god. 1717. kad im ga oteše Mletčani (providur Mocenigo). Iza toga bi grad zapušten i mjesto njega poče se dizati današnja varoš. I u istinu srušile su se već zidine starog grada, samo je sred ruševina preostala crkvica; ali je pogibeljno ulaziti u grad, jer bi se mogao srušiti u bezdno. Izpod grada naime, koji gotovo sav lebdi u zraku, otvorilo se veliko bezdno izpunjeno vodom, koje se zove Imotsko jezero. Rub tog jezera obsizat će kilometar, a duboko je kakovih 100 metara. Mletčani i Turci bacali su sa zidina gradskih zločince i krivce u ovo bezdano jezero. Do dva kilometra imotskome na sjeveru ima drugo gorsko jezero zvano Crljeno jezero, jer ga obrubljuju crvenkaste pećine i stiene. U tom jezeru živu malene ribice, koje narod zove gavice.
Proložac, selo ¾ milje Imotskome na zapadu, broji 223 kuće i 1172 žitelja. Uz selo puklo je oveliko Prološko jezero, u koje se slieva potok Topol i druge vode. U sred jezera zeleni se krasni otočić Proložac, a na njem, stojaše nekoć maleni franjevački samostan. Nu god. 1609. bijehu franjevci odatle izagnani, te se preseliše u Omiš, gdje osnovaše samostan, koji i danas stoji. Mjesto Proložac spominje se god. 1519. pod imenom prylosacz. I ovo mjesto biješe nekoć u vlasti hercega od sv. Save, Stjepana Kosače, a kasnije pade pod turčina.
Čista, selo u sjevernom djelu imotskog kotara sa 242 kuće i 1216 žitelja. Uz ovo selo tekla je nekoć rimska cesta koja je vodila od Trilja na Cetini k Neretvi (gradu Naroni-Norinu). Neki misle, da je kod današnjeg sela Čiste ili blizu njega bila rimska naselbina Tronum.
Lovreć, selo sa 200 razštrkanih kuća izmedju dva brda broji 1135 žitelja. I uz ovo je selo vodila rimska cesta, te neki slute, da je ovdje stojao rimski kašteo Bilubium. (drugi opet misle da je kod Lovreća bilo rimsko mjesto Tronum a Bilubium da je stojao bliže Imotskom, kod Berinovca ili Prološca).
Lokvičić, selo Lovreću na jugu, ima 195 kuća i 1202 žitelja.
Podbablje, selo sa 358 kuća i 2157 stanovnika.
Poljica, selo sa 227 kuća i 1288 žitelja.
Runović, selo uz cestu, što vodi iz Imotskog u Makarsku i Vrgorac. Broji 316 kuća i 1813 stanovnika.
Ovdje stojaše za rimskog vladanja znameniti grad Novae, uz koji je rimska cesta prolazila. (grad Novae i žitelji novenses spominju se mnogo puta. Novae bijahu rimski muncipium upravljan duoviri. Žitelji tog grada sudjelovahu 184. god. po isusu kod popravka mosta na rieci Cetini. Posljedni put spominju se Novae god. 532. Bijahu tada kršćanski grad, podredjen biskupiji Sarsenterskoj).
Slivno, selo u južnoj cesti imotskog kotara, broji 236 kuća i 1260 žitelja.